Kamen po kamen – palača II

kamena kuća

Renovirati staru kuću nije lako, lakše je nazidati novu – kažu znalci. Ovako je izgledala kuća kada sam je prvi put vidjela. Nije bila urušena, krov se još držao, ali teško da mogu reći da je bila u dobrom stanju. Kokice, podivljala loza i pokoja zmija zatečeni su stanovnici. Ne izgleda obećavajuće, zar ne?

Bez struje, vode i kanalizacije jedino što je na njoj valjalo su kameni zidovi debljine 50-60 cm, ali i oni su mjestimično izvana i gotovo potpuno iznutra bili prekriveni lošom žbukom. Nema veze, jedino mi je bilo važno je da je kamen u dobrom stanju.

Ovako je kuća izgledala prije dvije godine, još uvijek ima na njoj posla iako je sada već u završnoj fazi.

U maloj seriji članaka donosim vam priču kako je tekla restauracija i s kojim problemima smo se  susretali (i još uvijek susrećemo)…

Kuća je već duže napuštena
Ukopana je na kosom terenu pa na sjevernom dijelu ima jedan nivo, a na južnom dva
Bijeli kamen je dobio zelenkasto-sivkastu patinu

Kuća je smještena u zaleđu Biokova u “starom” selu na brdu. Tijekom zadnjih 30-tak godina većina stanovništa spustila se u dolinu u “novo” selo. Većina kuća u selu je prazna, tu žive uglavnom stariji ljudi. Mladi su se raselili ili po svijetu ili u okolne gradove. Nitko se u selo ne vraća, mi smo čini se iznimka.

Prvi susjedi iznad su također renovirali kuću-djedovinu, oni su je doduše potpuno modernizirali s “edelpucom” i PVC stolarijom na fasadi, te betonskim dvorištem.

Takvi su valjda trendovi u Americi. Vlasnici naime tamo žive a gazda, naravno, ima nadimak – Joe Amerikanac!

Naš plan bio je potpuno suprotan –  sačuvati i očistiti kamen gdje god se može. Sve ostalo promijeniti i učiniti tužnu i napuštenu kuću udobnom vikendicom.

Prva susjeda do nas je starija baka sretna da će se netko ubrzo doseliti.

S druge strane nema nikoga, to je zadnja kuća u selu, a na južnoj strani puca prekrasan pogled na dolinu i Biokovo. Do same kuće  ima nekoliko kilometara vožnje od novog sela gore u brdo.

Loza i okolne biljke su podivljale
Naknadnim dograđivanjem dodana je betonska ljetna kuhinjica
Gornji dio je zažbukan kako je tada bilo u modi
Čatrnja
U ovoj rugobi krije se ljepotica
Pogled na kuću s južne strane
Pogled iz kuće na dolinu - iza ove planine je more
Škrta zemlja

 

Kamen po kamen – palača I dio

Autor: Maja

Kamen po kamen – palača II

Kućica iz snova – Dalmacija

Kako izgleda idealna kuća za odmor i uživanje?

Blizu mora, s bazenom, ljetnjom kuhinjom, vinskim podrumom-konobom, antiknim namještajem, racvjetanom i mirisnom okućnicom (maslina, ružmarin, kadulja, lovor, mandarina i lavanda) i voljenom osobom u blizini??

Treba li nam nešto više?

Kako izgleda njegova kuća iz snova u Trogiru pogledajte u slikama koje nam šalje Č.K.

Svakako preporučujem i česte posjete na blog Dalmacija moja inspiracija gdje možete naći mnoštvo zanimljivih recepata i priča čovjeka koji je očigledni zaljubljenik u Dalmaciju i taj način života.

Uživajte!

Kućica iz snova – Dalmacija

Staro, starije, najstarije …

Ludovanje za starim i pohabanim namještajem doživjelo je vrhunac shabby chic trendom. Sada je moguće svima uživati u skupim “antiknim” komadima namještaja bez grižnje savjesti da smo potrošili previše novaca.

Uz malo muke i truda moguće je oživjeti (spasiti) stari bakin ormar ili stol koji bi još samo prije 10-tak godina završio na otpadu.

Što je to tako privlačno u oštećenom i oguljenom šifonjeru da ga skoro svi žele imati?

Staro, starije, najstarije …

Kamen po kamen – palača I

Oduvijek me je fascinirao kamen. Možda djelomično i zato jer sam odrasla u kraju gdje se kamen kupuje (jer ga nema) a plodne zemlje ima svuda i svagdje i previše. Svi valjda želimo nešto što nemamo.

Kada se napokon pružila prilika da sudjelujem u restauraciji kamene kuće u dalmatinskom zaleđu mojoj sreći nije bilo kraja. Da je dugačak i obiman put bio preda mnom znala sam, ali sam isto tako znala kakav se potencijal (skriveni) nalazi u orunuloj kući, pa čak kada ga drugi i nisu vidjeli.

Vjerujem da će još nekome biti interesantno vidjeti s kakvim se svim problemima suočavamo pa najavljujem sapunicu :

kako od ovoga …..

…dobiti ovo!

Kamen po kamen palača II dio

Autor: Maja

Kamen po kamen – palača I

Makedonija – sunce i nasmijani ljudi

“Skopje ima mikroklima, izgor leto kocan zima
gradski cigli goli brda, sino nebo, zemja tvrda
Maten Vardar brzo tece, tajni nosi, vreme vlece
Skopje pravi padni stani, ima devet luti rani
Skopje ima slavni mala -debar mala nije sala
Skopje java brzo konjce, a bre momce makedonce

Nasmevni se, ne beri gajle, namigni mi, ajde nazdravje, Skopje!”

Skopje, Leb i sol

Žuto makedonsko sunce dočekalo nas je osim u punoj snazi na nebu (termostat je pokazivao ugodnih 34 stupnja) također i na visokom barjaku na samom graničnom prijelazu. Ispred nas samo nekoliko automobila a mi optimistični jer smo srpsku granicu prošli bez zastoja za svega nekoliko minuta. Ni ovo neće biti predugo – razmišljamo  već dosta umorni nakon osmosatnog putovanja od Osijeka preko Vukovara i Šida autocestom do Beograda pa dalje na jug do Niša i same granice.

Ali avaj! – nakon 15-minutnog čekanja da nam carinik kroz prozorčić vrati putovnice shvaćamo da nešto nije u redu. Kompjutor nam ne radi – odgovara na naša pitanja – Morate čekati da se popravi. Ovo ne sluti na dobro, umor i vrućina uzimaju danak i mi na samom cilju postejemo jako nervozni. Nakon jednosatnog čekanja ipak nam vraćaju dokumente iako kompjutor nije “proradio”,  valjda ovo ne ostavlja dobru sliku za turizam pa nas ipak puštaju.

Ubrzo zaboravljamo čekanje i hitamo prema prvom odredištu u Makedoniji – glavnom gradu Skopju. Grad s oko 600.000 stanovnika podijeljen je geografski i politički (podsjetio me u tom smislu na Mostar) na “makedonski” i “albanski” dio. Danas stanovnici žive u miru iako je zadnjih desetljeća bilo i velikih nacionalnih problema.

Skopje je novoizgrađeni grad jer je 1963. godine uništen u velikom potresu koji je potpuno promijenio sudbinu grada.  26. srpnja 1963. u 5,17 grad je pogodio razoran potres a tome svjedoči i ura na staroj željezničkoj stanici koja se zaustavila u toj stravičnoj minuti. To je  jedna od rijetkih građevina koje su ga preživjele.

Pogled na grad s tvrđave Kale

Gradom protiče rijeka Vardar i dijeli ga na sjeverni i južni dio, a ponad nje dominira stara utvrda Kale, danas u fazi rekonstrukcije, s koje se pruža prekrasan pogled na grad. Desno, na najljepšem mjestu na brdu,  Američka ambasada koja podsjeća na bunker. Kažu, ukopana sedam katova.  Sad smo sigurni, kad su oni ovdje – šale se domaći.

Kameni most preko Vardara

Uz rijeku Vardar uz samu obalu puno gradilišta. Što se to gradi? – pitamo se. To naš premijer podilazi raji – šali se naš domaćin Žarko koji nam detaljno priča planove o modernizaciji grada. Ljuti se pomalo što osim u novo kazalište, zgradu vrhovnog suda, novo ministarstvo  ili još jedan mega-veliki spomenik nekom nacionalnom heroju ili svecu nije pronađeno novaca i za izgradnju cesta koje u Makedoniji nisu baš u najboljem stanju. On redovno putuje 180 km u pravcu Skopje-Ohrid i zna koliko bi nova autocesta značila za razvoj države.

Zgrada vlade

Priča nam o ekonomskoj situaciji. Prosječna plaća je viša od 300 eura ali to je malo napuhano zbog prevelikog velikog državnog aparata koji dobro živi – kaže. Ostali se teško bore na tržištu. Zapadna Makedonija je najrazvijeniji dio, a da bismo vidjeli težak život, treba otići u istočni dio države.

Dok Žarko priča o ekonomskoj situaciji mnoge nam stvari zvuče poznato – ništa se valjda ne nauči iz tuđih pogrješaka, moraš izgleda iz vlastitih. Čak i odnosi sa susjedima poznati – imali su problema i s Albanijom i Bugarskom, a s Grčkom spor oko imena još uvijek traje.

Glavni skopski trg

Kasnije će nam simpatična liječnica Sonja s Ohrida objasniti i stanje u zdravstvu. Jadan onaj koji se razboli – gorko-slatko se smije dok komentira stanje. Mi pripadamo nekom srednjom sloju ( i ona i muž su liječnici) al` narod živi loše – kaže. Razmišljali su i o odlasku iz zemlje, ali to je velika odluka na koju još nisu spremni. Sonja obožava Hrvatsku, najviše Zagreb.  – Kod vas i zrak drugačije miriši – smije se. Redovno gledamo vašu televiziju preko satelita, češće nego našu – govori mi na odličnom hrvatskom koji je među zadnjim generacijama učila u školi. Učila je doduše srpsko-hrvatski, ali televizija je pomogla da hrvatski priča danas odlično.

I Sonja je vesela i nasmijana, kao uostalom i većina ljudi s kojima smo kontaktirali. Ovo sunce djeluje tako na ljude, ali mora biti još  nešto razlog, jer imamo i mi sunce ali nismo ovako ljubazni i uvijek nasmijani – razmišljam, nadajući se da ću u ovih nekoliko dana otkriti njihovu tajnu.

U Skopju nas je, naravno, najviše privukla stara orijentalna čaršija gdje se osjeća da je Makedonija bila više od 500 godina pod Turcima. Djelomično je izbjegla razaranje i tu je sada centar noćnog života. Iako pripada albanskom dijelu grada, navečer svi mladi hrle ovamo, jer su tu kafići i najbolji ćevapi u gradu. Terase su pune iako je sredina tjedna i uskoro će ponoć. Čaršija za koju kažu da je najveća na Balkanu stara je preko tisuću godina i bila je poznato sjecište trgovačkih putova u koju su rado navraćali i stari Dubrovčani.

Iz brojnih čaršijskih čevabdžinica dopiru zamamni mirisi

U gradu je još uvijek sparno i zagušljivo, a mi smo se zadržali duže nego što je planirano. Napuštamo Skopje i vozimo dalje prema jugu na jezero u grad Ohrid gdje stižemo dobrano iza ponoći. Nadamo se da hotelska recepcija radi cijelu noć, pa usred smo turističke sezone, tješimo se.

Pogled na ohridsku čaršiju

Ujutro odmorni i spremni za nove podvige krećemo u istraživanje grada Ohrida. Vidi se da je tu turistička meka, grad je uredan, puno je trgovina i turista, da ne znam da sam na jezeru pomislila bih da sam na našoj obali, u Crikvenici možda. Tek stara gradska jezgra pod zaštitom UNESCO-a otkriva orijentalni duh grada. Stari grad je dobro očuvan. Spomenici sežu još od antičkog doba kao što je odlično sačuvano kazalište gdje se i danas održavaju razne predstave i koncerti.

Kazalište iz rimskog doba
Glavna trgovačka ulica

Visoko na brdu dominira tvrđava, a u gradu su brojne crkve koje svjedoče o dubokoj religioznosti naroda. Kažu da je nekada oko Ohrida bilo ravno čak 365 crkava, danas ih ima još 50-tak. Grad i njegova okolica sasvim opravdano nose naziv makedonski Jeruzalem. Grad je postao poznat u srednjem vijeku tijekom 9. i 10. stoljeća kada postaje centar slavenske pismenosti. Prvo sveučilište na Balkanu tada je osnovao sv. Kliment Ohridski, a tisuće učenika koji su se u njemu školovali širili su dalje pismenost i kulturu.

Ulaz u stari grad - čaršiju
Unutrašnjost gospodske kuće stare 150 godina, danas muzej

Pogled odmah privlače stropovi oslikani cvjetnim motivima
Tipična arhitektura u starom gradu

Našu pažnju u šetnji starim gradom privukla je i trgovina gdje se prodaju bakreni predmeti. Odmah uz prozor smjestio se majstor-umjetnik Marinov koji s jednim okom budno pazi što se na ulici događa, a drugim pazi da uredno nakvrcka ukrase na novom tanjuru. Priča nam da je on treća generacija koja radi s bakrom. Doduše, njegovi djed i pradjed su izrađivali i popravljali kazane za rakiju, ali danas se od toga ne može živjeti. Ima desetak godina da je počeo praviti nakit. Ispočetka na strojevima, ali ih je sve bacio i odlučio zaploviti nesigurnim umjetničkim vodama. Položio je nekoliko tečajeva čije diplome je ponosno objesio na zid i danas izrađuje osim nakita još i svjećnjake, lampe i satove te replike starog oružja.

Trgovina je prepuna zanimljivih predmeta
Bakreni ukrasi su i na fasadi
U Nacionalnoj radionici za stari papir mladi majstor objašnjava kako se nekada pravio papir
Tu je i replika gutenbergovog stroja, a za 50 kn možete kupiti i otiske starih biblija ili grafike

Uzdahe i užitak za sva čula bojom, zdravim izgledom i mirisom izazvala je ohridska zelena pijaca.

– Mama, što to tako fino miriše? – upitao me sin. – Dinje – kažem ja i čudim se što i naše tako ne mirišu. Dok se mi divimo povrću i voću (Vidi, ove lubenice imaju sigurno 20 kila! – sav oduševljen viče sin)  obratila nam se zgodna crnka: – Iz Hrvatske ste? – pita ljubazna piljarica na odličnom hrvatskom – imam ja rodbine u Zagrebu, dolaze k nama svako ljeto tu dolje na jug, mi smo iz Gevgelije.

– Ne, nisam bila skoro u Hrvatskoj,  zadnji put još prije rata. Ne možemo zbog zemlje, uzgajamo bostan, grožđe i zimski kupus. Posla ima cijele godine na zemlji,  a izvozimo i kod vas – odgovara nam nasmijana, dok guli i čisti od koštica dinju čijem mirisu na kraju nismo mogli odoljeti pa smo je zamolili da nam jednu razreže da je probamo.

Ah miline! Dinja nikada nije bila moje omiljeno voće, al` ova je k`o med – još da je bila hladna! Dok punih usta mljackamo i hvalimo okus, pozdravljamo gospođu i njenog muža i najavljujemo povratak u nedjelju ujutro da napunimo gepek u povratku kući.

Obilje voća i povrća

Na kraju smo kupili dvije lubenice – jednu od 11 i jednu od 17 kg, 4 dinje, nekoliko kila patlidžan-paradajza (taj najbolje rodi tu na jugu, kažu) i nekoliko kila pravog patlidžana.

Valjda nas neće carina gnjaviti – pribojavamo se, jer smo u povratku kod Leskovca u Srbiji kupili i dvije vreće paprike (crvene za ajvar i žute babure).

Osim betonskih klupa s povrćem i voćem  nađu se na pijaci, naravno, i štandovi s “drangulijama” – uvoz iz Kine i Turske, nema-čega -nema, pa i “originalnih” parfema po posebno povoljnim cijenama. Turistima to ne smeta – muvaju se okolo i cjenjkaju za sve, iako je ionako smiješno jeftino za naše prilike.

Makendonski novac su denari. Cijene povoljnije nego kod nas skoro duplo (ako ne i više) u nekim područjima. Noćenje s doručkom u odličnom hotelu s prostranim sobama i solidnim švedskim stolom 25 eura po osobi. Malo manje od toga smo plaćali privatni apartman u blizini Splita. Obilan ručak (predjelo, glavno jelo, desert, piće) za troje do 150 kuna. Ledena kava na ohridskoj rivi 8 kuna. Kilogram ovčjeg mekog sira u trgovini 25 kuna, lubenica na tržnici 2 kune, patlidžan srednje veličine komad 0,80 kuna.

Imali smo sreću da je Vlatko Stefanovski održavao koncert u Ohridu u poznatom beech clubu Cuba Libre gdje je uz veliku podršku publike izveo svoje najveće hitove: Jovano, Kao kakao, Skopje. Fenomenalne Vlatkove bravure na gitari rado smo poslušali i prizvali uspomene na neko prošlo doba kada su svi obožavali Leb i sol. I inače se u gradu tijekom ljeta održava puno kulturnih i glazbenih događanja, kao što i priliči najturističkijem mjestu u Makedoniji.

Riva u gradu Ohridu
Jedna od brojnih plaža

Glavni mamac za turiste je svakako samo Ohridsko jezero, jedno od najstarijih i nabistrijih tektonskih jezera na svijetu za koje biste, da ne znate, rekli da je more. Plavi se naime kao i Jadransko. Ohridska rivijera nije predugačka, 50-tak kilometara, ali ima puno uređenih i lijepih plaža, a voda je bistra i čista. Raj za ribe i čuvene ohridske pastrve, endemičnu i zaštićenu vrstu koja mijenja boju mesa od bijele do crvenkaste poput lososa tijekom godine. Danas je njen izlov zabranjen pa se uglavnom konzumira pastrva iz ribnjaka.

Ulaz u manastirski kompleks Sv. Naum nastao uglavnom u 15.st.

Gotovo svaki posjetitelj Ohridskog jezera zaputi se i do same granice s Albanijom gdje se na stijeni ponad mora smjestio jedan od najčuvenijih i najstarijih manastira – Sv. Naum. Manastirski kompleks danas je prilagođen turistima pa se u okviru njega nalazi i restoran i hotel, ali svejedno se u samoj crkvi u polumraku među freskama starim više od 1000 godina može osjetiti tajnovitost i mističnost Bizanta.

Crkva potječe iz 900. godine, a u njoj je Sv. Naum i pokopan
Unutrašnjost je bogato ukrašena freskama i ikonama
Stoljetne grede su oslikane crveno-zelenim motivima
Za strance je ulaz besplatan a domaći za nešto denara moraju kupiti svijeću koji odmah zapale

Turista ima iz cijelog svijeta, ovi su iz Poljske

Granica s Albanijom danas je otvorena, ali kako kaže čiča Jordan koji nas je do manastira provozao barkom, uglavnom Albanci dolaze k njima.  Godinama su tužno vojnici pogledavali dalekozorima na naumske plaže i kupače dok su čuvali albansku granicu u betonskim bunkerima kojih je bezbroj. Tako nam priča Jordan koji je cijeli život proveo kao čuvar turističkog kompleksa. Ne žali se na malu mirovinu, jer nešto se zaradi i vožnjom brodice. Sretan je da su mu djeca zdrava i imaju posao.

Kapetan barke Jordan koji svako ljeto prevozi turiste do manastira

U podnožu Sv. Nauma nalazi se i ulaz u Nacionalni park Galičica gdje je bajkoviti izvor rijeke Crni Drim. Drim izvire tek jedva kilometrar uzvodno i možete ga posjetiti jednino čamcima na vesla kojih ima nekoliko spremnih za turiste. Naš veslač je ujedno i vodič kroz park te nam je detaljno opisao sam krajolik.

Ulaz u nacionalni park

Rijeka me je svojom zeleno-tirkizno-plavom ljepotom i pješčanim dnom odmah podsjetila na naša Plitvička jezera. Izvora koji pune Crni Drim je bezbroj, a voda čak izvire i iz samog dna. Mjestimično možete vidjeti male pješčane vulkane iz kojih izlazi voda i koji kao da vriju na dnu rijeke. Činilo nam se da su nadohvat ruke, a bili su duboko i do tri metra, toliko je voda bistra. Ime “crni” Drim je dobio zahvaljujući endemskoj algi crne boje koja mjestimično pleše svoj zavodljivi ples na dnu rijeke.

Priroda u ljepoti ovdje nije škrtarila
Vodič-veslač strpljivo objašnjava i odgovara na naša brojna pitanja

Crni Drim je jako neobična rijeka koja ima dva ušća. Prvo je manje od 1 kilometra udaljeno od samog izvora podno planine do ulaska u Ohridsko jezero. Rijeka potom doslovno teče kroz cijelo jezero da bi opet iz njega izašla kod grada Struge. Konačno se Crni Drim spaja s Bijelim u Albaniji i ulijeva se u Jadransko more. Voda iz rijeke je puna vapnenca i iz nekog razloga ne miješa se s vodom iz jezera dok protječe kroz njega. Kažu da se iz aviona može lijepo vidjeti tok struje jezerom. Kod Struge Drim svom silinom opet izlazi iz jezera i postaje rijeka. Voda u rijeci ima stalnu temperaturu i ljeti i zimi oko 9 stupnjeva i nikada se ne ledi čak i kada su niže temperature u okolici pa park radi i zimi.

Autentični ohridski biseri s certifikatom

Pričati o Ohridskom jezeru i ne spomenuti čuvene ohridske bisere čini mi se  nedopustivim. Ako mislite da su to biseri koje se vade iz školjki, varate se, oni se zapravo rade od krljušti endemične ribe plašice. Svakih je nekoliko godina “berba” ove ribe od koje se zatim posebnim postupcima “kuhaju” biseri. Tajnu proizvodnje originalnih bisera iz jezera danas čuvaju  samo tri ohridske obitelji koje se tim poslom bave već stotinu godina. Jedna od njih je i obitelj Risteski koja ima svoj štand u okviru nacionalnog parka. Proces proizvodnje bisera se nekada ljubomorno čuvao pa ako jedna obitelj nije imala muškog nasljednika, zet se birao isključivo iz preostale dvije kako bi tajna ostala sačuvana.

Štand s biserima obitelji Risteski u NP

Teško se boriti protiv lažnjaka – priča nam naš vodič. – Danas vladaju biseri iz Kine i teško ih je razlikovati od naših koji se ipak prepoznaju po posebnoj težini svakog bisera.  Cijene nakita koji se najčešće kombinira sa srebrom nisu prevelike, za 40-50 eura može se naći lijepa biserna ogrlica što je ipak višestruko skuplje od onih “ohridskih bisera” s pijace.

Ponovno rađanje Crnog Drima iz jezera

Od mjesta u okolici Ohrida moram spomenuti grad Strugu, mjesto gdje Drim ponovo “izvire” iz jezera i koje je uz grad Ohrid najveće na jezeru. Uz samu obalu Drima smjestila se nepregledna kolona terasa gdje je uz prirodnu klimatizaciju od hladne rijeke ugodno popiti kavu i za najvećih podnevnih vrućina.

Iako je voda hladna mladi rado skaču s mosta. Nije da je baš kao mostarski, ali gledalaca uvijek ima...

U blizini Struge su i čuveni Vevčanski izvori udaljeni 20-tak kilometara. Vevčanska država, kako se domaćini vole šaliti, je malo makedonsko selo, enklava, u dijelu gdje živi albansko stanovništvo. Uz uređene staze uz cijeli splet izvora, potoka i potočića u hladu šume ugodno je provesti sat vremena, a poslije posjetiti jedan od dva odlična etno-restorana u selu.

vevčani

Radi ovog restorana se dolazi i iz 25 km udaljenog Ohrida

Mi smo po preporuci posjetili “Domaćinsku kuću” u kojoj se spravljaju, a što drugo,  domaći specijaliteti. Najviše nas je oduševila salata kojom se u Makedoniji počinje jelo, za razliku od nas gdje je to tradicionalno juha. Uz svježu rajčicu, papriku (obavezno ljutu i slatku), luk, kupus, masline i krastavce nudi se i svježi meki bijeli sir od kravljeg ili miješanog kravljeg i ovčjeg mlijeka. To su sirevi koji se pripremaju u Makedoniji od davnina. Tvrdi sirevi nisu baš tradicija i često ih zovu jednostavno “žuti sir”. Mene je najviše dojmio domaći pinđur i torta (musaka) od patliđana. Nasmijani i ljubazni konobar Krste nam je preporučio i kućno, sasvim solidno, vino temjaniku koje uz ostale namirnice pripremaju vlasnici objekta. Stanovnici sela pokušavaju, za sada u začecima, oživjeti Vevčane seoskim turizmom i nadam se da će u tome uspjeti.

Ovo je tek makedonsko predjelo
Tikveška vinarija ima navodno novog vlasnika koji je osim u kvantitet konačno odlučio ozbiljnije ulagati i u kvalitet vina.

Ona izreka da svemu lijepom brzo dođe kraj,  zaista je istinita, tako je i naš boravak u Makedoniji prošao u trenu. Napuštamo Ohrid, a pred nama u povratku prema Skopju je još jedna planirana destinacija – Mavrovsko jezero.

Za razliku od Ohridskog, ono je umjetno jezero nastalo prije 50-tak godina izgradnjom brane za potrebe hidrocentrale. Smješteno visoko u brdima na visini od oko 1200 m pogodovalo je razvoju turizma pa je sada tu centar zimskog turizma. Tu su smješteni brojni hoteli i vikendice i uređene su skijaške staze. Čuli smo da je pogled s vrha planine Bistre na 1800 m upravo spektakularan pa smo se poželjeli žičarom popeti na sam vrh. Nažalost, ovaj put nismo bili sretne ruke. Kako nam je objasnio ljubazni recepcioner hotela (koji usput-budi-rečeno prati našu nogometnu ligu), ove se godine za razliku od prošle žičara uključuje samo za veće grupe turista uz prethodnu najavu upravi. Našu malu tročlanu ekspediciju teško je nazvati “većom” pa smo pomalo razočarani napustili selo Mavrovo. Utješili smo se odličnom kavom i divnim pogledom s terase hotela na samo jezero. Nekoliko dana kasnije u Jutarnjem čitam da je i “bjegunac” Lino Červar ovdje na pripremama sa svojim novim klubom.

Pomalo jezu izaziva ova potopljena crkva u Mavrovskom jezeru

Dok smo napuštali Makedoniju, pokušavala sam konačno dokučiti tajnu vedrog raspoloženja i osmjeha kojim ovaj narod nagrađuje slučajne prolaznike. Nisam uspjela do kraja shvatiti, možda naprosto nisu izgubili vjeru u bolje sutra?

Autor fotografija i teksta: Maja

Makedonija – sunce i nasmijani ljudi

Noć za zaljubljene – zvijezde padalice

U mrkloj noći 12./13. kolovoza nedaleko Osijeka prava romantična pojava – godišnja kiša zvijezda padalica ili pučki rečeno suza svetoga Lovre.


Pinto je uhvatio nebo obasuto zvijezdama i proparano svjetlosnim tragovima.


Sva padalica ostvaruje jednu želju. Ali, želja se mora izreći dok trag svijetli, što je vrlo teško. Rijetkima uspijeva. Ništa zato, ako to i vama nije uspjelo. Noć zvijezda padalica ponavlja se u isto vrijeme svake godine.


Sveti Lovro je bio đakon u starom Rimu. Kada mu je povjereno blago na čuvanje, on ga je podijelio siromasima. Imperator Valerijan je naredio da za tri dana vrati blago. Nakon tri dana Lovro je pred prefekta doveo siromašne, bolesne i slijepe i rekao da su oni crkveno blago. Imperator je naredio da se Lovro ispeče i spali. Često se ovaj svetac prikazuje kako drži roštilj ili je u njegovoj blizini.
Događaj su prvi zabilježili stari Kinezi 36. godine naše ere.

… u istoj čarobnoj noći Osijek je prepričavao svoj san…

Tramvaj I
Tramvaj II
Tramvaj III
Pješački most na Dravi
Katedrala

Autor teksta: Ana

Fotografije: Pinto

Noć za zaljubljene – zvijezde padalice

Vintage reklamni plakati

Na sajmu antikviteta sam slučajno naletila na kolekciju starih reklama za proizvode s početka prošlog stoljeća (kasne 20-te godine koliko sam uspjela otkriti).

Donosim vam nekoliko slika i tekstova reklama.

Veoma je ograničen broj automobilskih maraka, koje kao izrazito luksuzni strojevi uživaju svjetski glas.

K ovima pripada nesumljivo i Lincoln, u kojemu su se sve odlike tehničkog savršenstva i najotmenija elegancija.


Narav poprima jesenje

ruho, doskora eto i zime.

Sve odlaže ljetnu odjeću.

Nema više onoga vedroga

sjajnoga sunca. Sivi jesenji dani

škodljivi su nježnoj boji lica.

A zato treba ova krema!

ELIDA CREME DE CHAQUE HEURE

Tražite i od vašeg brijača da vašu kožu prije brijanja natare sa NIVEA CREME.

Time ćete postići bezbolno brijanje i izbjeći svakom podražavanju kože.

Ova se djelatnost postizava time što jedino Nivea sadrži Eucerita.

Krema se mora uvijek temeljito u kožu utrti, da ne smeta stvaranju pjene kod sapunjanja.


Poljepšat će vas Elida!

Upotrebljavajte: Elida Ideal sapun, Elida Creme de chaque heure, Elida Coldcream, Elida Shampoo, Elida Puder.

Čuvaju Vašu ljepotu i zdravlje!


Pošto žene ljube

sve lijepo i ugodno

jer su spoznale,

da se nježan lanac harmonije

i elegancije vanjštine ne može spojiti,

ako u njemu manjka karika

finog daška mirisa

KHASANA Eau de Cologne

Dr. M.Albertsheim, Frankfurt A.M.

Tvornica finih parfimerija, osnovana 1892.

Skladište za S.H.S. Jugopharmacija D.D. Zagreb

Okviri mi se nikako ne sviđaju i namjeravam ih promijeniti. Imate li neku ideju što bi najbolje pristajalo?

Autor: Maja


Vintage reklamni plakati