U šetnji s gljivarima

Lijepo nedjeljno prijepodne odlučili smo provesti u prirodi s iskusnim gljivarima. Ja sam naravno iskoristila priliku za pravi foto-safari, ovaj put s gljivama kao glavnim zvijezdama umjesto visoke divljači. Put nas je nanio u miješanu šumu hrasta i bukve u blizini Vinkovaca u kojoj, kako nam kaže naš vodič, uvijek ima dosta gljiva.

Ulov je bio više nego dobar pa smo se svi vratili s punim košarama.

Ova je šuma dosta pitoma, bez problema smo se kretali i izvan staza
Obavezni rekviziti gljivara - košara i nožić
Gljivarsko kolo
Hm, hm... što li je ovo?
Ovo nas je podsjetilo za pripazimo na zaigrane lovce
Ulehnjača - kažu, fina je! (nadam se ne samo jednom)
Svako malo valja malo i predahnuti
Ovo vrijedi brati - crna trubača. Najfinija je sušena pa mljevena kao začin juhama i umacima. Zbog intezivnog okusa i mirisa zovu je i "tartufom siromaha".
Truba ili crni ljiljan?
Puhara
Ako sam dobro zapamtila ovo je pjegava gnojištarka
Nakon prijeđenih 5-6 kilometara vrijeme je i da se malo zamezi
A što drugo nego slavonske specijalitete - kobasicu, švargl i slaninu s crvenim lukom sve zaliveno domaćom šljivom
Na svježem zraku prija bolje nego inače
Košare su se napunile do vrha
Prošetati se šumom je pravi užitak
Ovo se zovu gljive! Klobuk sunčanice može narasti i do 30cm
Sunčanica je fina pohana ili na roštilju
Gljive se još jednom pregledavaju prije rastanka
Dio plijena su i ove ljubičaste modrikače iliti Lepista nuda
Kakve su bile javim vam sutra, ako se duže ne javljam znači samo jedno...

Recepti za sunčanicu.

Autor: Maja

U šetnji s gljivarima

Interijer restorana u etno stilu

Interijer jednog restorana u de luxe etno stilu s obiljem zanimljivih detalja.

Ima tu svega: rustike, patchworka u indijskom stilu na klupama, baroknog kristalnog lustera, kamenih kocki na podu koje se nastavljaju s ceste, oslikanih zidova, dosta antikviteta i hrabrog izbora boje za zid – tamne ljubičaste …

Meni se ovo sviđa, a vama?







Interijer restorana u etno stilu

Makedonija – sunce i nasmijani ljudi

“Skopje ima mikroklima, izgor leto kocan zima
gradski cigli goli brda, sino nebo, zemja tvrda
Maten Vardar brzo tece, tajni nosi, vreme vlece
Skopje pravi padni stani, ima devet luti rani
Skopje ima slavni mala -debar mala nije sala
Skopje java brzo konjce, a bre momce makedonce

Nasmevni se, ne beri gajle, namigni mi, ajde nazdravje, Skopje!”

Skopje, Leb i sol

Žuto makedonsko sunce dočekalo nas je osim u punoj snazi na nebu (termostat je pokazivao ugodnih 34 stupnja) također i na visokom barjaku na samom graničnom prijelazu. Ispred nas samo nekoliko automobila a mi optimistični jer smo srpsku granicu prošli bez zastoja za svega nekoliko minuta. Ni ovo neće biti predugo – razmišljamo  već dosta umorni nakon osmosatnog putovanja od Osijeka preko Vukovara i Šida autocestom do Beograda pa dalje na jug do Niša i same granice.

Ali avaj! – nakon 15-minutnog čekanja da nam carinik kroz prozorčić vrati putovnice shvaćamo da nešto nije u redu. Kompjutor nam ne radi – odgovara na naša pitanja – Morate čekati da se popravi. Ovo ne sluti na dobro, umor i vrućina uzimaju danak i mi na samom cilju postejemo jako nervozni. Nakon jednosatnog čekanja ipak nam vraćaju dokumente iako kompjutor nije “proradio”,  valjda ovo ne ostavlja dobru sliku za turizam pa nas ipak puštaju.

Ubrzo zaboravljamo čekanje i hitamo prema prvom odredištu u Makedoniji – glavnom gradu Skopju. Grad s oko 600.000 stanovnika podijeljen je geografski i politički (podsjetio me u tom smislu na Mostar) na “makedonski” i “albanski” dio. Danas stanovnici žive u miru iako je zadnjih desetljeća bilo i velikih nacionalnih problema.

Skopje je novoizgrađeni grad jer je 1963. godine uništen u velikom potresu koji je potpuno promijenio sudbinu grada.  26. srpnja 1963. u 5,17 grad je pogodio razoran potres a tome svjedoči i ura na staroj željezničkoj stanici koja se zaustavila u toj stravičnoj minuti. To je  jedna od rijetkih građevina koje su ga preživjele.

Pogled na grad s tvrđave Kale

Gradom protiče rijeka Vardar i dijeli ga na sjeverni i južni dio, a ponad nje dominira stara utvrda Kale, danas u fazi rekonstrukcije, s koje se pruža prekrasan pogled na grad. Desno, na najljepšem mjestu na brdu,  Američka ambasada koja podsjeća na bunker. Kažu, ukopana sedam katova.  Sad smo sigurni, kad su oni ovdje – šale se domaći.

Kameni most preko Vardara

Uz rijeku Vardar uz samu obalu puno gradilišta. Što se to gradi? – pitamo se. To naš premijer podilazi raji – šali se naš domaćin Žarko koji nam detaljno priča planove o modernizaciji grada. Ljuti se pomalo što osim u novo kazalište, zgradu vrhovnog suda, novo ministarstvo  ili još jedan mega-veliki spomenik nekom nacionalnom heroju ili svecu nije pronađeno novaca i za izgradnju cesta koje u Makedoniji nisu baš u najboljem stanju. On redovno putuje 180 km u pravcu Skopje-Ohrid i zna koliko bi nova autocesta značila za razvoj države.

Zgrada vlade

Priča nam o ekonomskoj situaciji. Prosječna plaća je viša od 300 eura ali to je malo napuhano zbog prevelikog velikog državnog aparata koji dobro živi – kaže. Ostali se teško bore na tržištu. Zapadna Makedonija je najrazvijeniji dio, a da bismo vidjeli težak život, treba otići u istočni dio države.

Dok Žarko priča o ekonomskoj situaciji mnoge nam stvari zvuče poznato – ništa se valjda ne nauči iz tuđih pogrješaka, moraš izgleda iz vlastitih. Čak i odnosi sa susjedima poznati – imali su problema i s Albanijom i Bugarskom, a s Grčkom spor oko imena još uvijek traje.

Glavni skopski trg

Kasnije će nam simpatična liječnica Sonja s Ohrida objasniti i stanje u zdravstvu. Jadan onaj koji se razboli – gorko-slatko se smije dok komentira stanje. Mi pripadamo nekom srednjom sloju ( i ona i muž su liječnici) al` narod živi loše – kaže. Razmišljali su i o odlasku iz zemlje, ali to je velika odluka na koju još nisu spremni. Sonja obožava Hrvatsku, najviše Zagreb.  – Kod vas i zrak drugačije miriši – smije se. Redovno gledamo vašu televiziju preko satelita, češće nego našu – govori mi na odličnom hrvatskom koji je među zadnjim generacijama učila u školi. Učila je doduše srpsko-hrvatski, ali televizija je pomogla da hrvatski priča danas odlično.

I Sonja je vesela i nasmijana, kao uostalom i većina ljudi s kojima smo kontaktirali. Ovo sunce djeluje tako na ljude, ali mora biti još  nešto razlog, jer imamo i mi sunce ali nismo ovako ljubazni i uvijek nasmijani – razmišljam, nadajući se da ću u ovih nekoliko dana otkriti njihovu tajnu.

U Skopju nas je, naravno, najviše privukla stara orijentalna čaršija gdje se osjeća da je Makedonija bila više od 500 godina pod Turcima. Djelomično je izbjegla razaranje i tu je sada centar noćnog života. Iako pripada albanskom dijelu grada, navečer svi mladi hrle ovamo, jer su tu kafići i najbolji ćevapi u gradu. Terase su pune iako je sredina tjedna i uskoro će ponoć. Čaršija za koju kažu da je najveća na Balkanu stara je preko tisuću godina i bila je poznato sjecište trgovačkih putova u koju su rado navraćali i stari Dubrovčani.

Iz brojnih čaršijskih čevabdžinica dopiru zamamni mirisi

U gradu je još uvijek sparno i zagušljivo, a mi smo se zadržali duže nego što je planirano. Napuštamo Skopje i vozimo dalje prema jugu na jezero u grad Ohrid gdje stižemo dobrano iza ponoći. Nadamo se da hotelska recepcija radi cijelu noć, pa usred smo turističke sezone, tješimo se.

Pogled na ohridsku čaršiju

Ujutro odmorni i spremni za nove podvige krećemo u istraživanje grada Ohrida. Vidi se da je tu turistička meka, grad je uredan, puno je trgovina i turista, da ne znam da sam na jezeru pomislila bih da sam na našoj obali, u Crikvenici možda. Tek stara gradska jezgra pod zaštitom UNESCO-a otkriva orijentalni duh grada. Stari grad je dobro očuvan. Spomenici sežu još od antičkog doba kao što je odlično sačuvano kazalište gdje se i danas održavaju razne predstave i koncerti.

Kazalište iz rimskog doba
Glavna trgovačka ulica

Visoko na brdu dominira tvrđava, a u gradu su brojne crkve koje svjedoče o dubokoj religioznosti naroda. Kažu da je nekada oko Ohrida bilo ravno čak 365 crkava, danas ih ima još 50-tak. Grad i njegova okolica sasvim opravdano nose naziv makedonski Jeruzalem. Grad je postao poznat u srednjem vijeku tijekom 9. i 10. stoljeća kada postaje centar slavenske pismenosti. Prvo sveučilište na Balkanu tada je osnovao sv. Kliment Ohridski, a tisuće učenika koji su se u njemu školovali širili su dalje pismenost i kulturu.

Ulaz u stari grad - čaršiju
Unutrašnjost gospodske kuće stare 150 godina, danas muzej

Pogled odmah privlače stropovi oslikani cvjetnim motivima
Tipična arhitektura u starom gradu

Našu pažnju u šetnji starim gradom privukla je i trgovina gdje se prodaju bakreni predmeti. Odmah uz prozor smjestio se majstor-umjetnik Marinov koji s jednim okom budno pazi što se na ulici događa, a drugim pazi da uredno nakvrcka ukrase na novom tanjuru. Priča nam da je on treća generacija koja radi s bakrom. Doduše, njegovi djed i pradjed su izrađivali i popravljali kazane za rakiju, ali danas se od toga ne može živjeti. Ima desetak godina da je počeo praviti nakit. Ispočetka na strojevima, ali ih je sve bacio i odlučio zaploviti nesigurnim umjetničkim vodama. Položio je nekoliko tečajeva čije diplome je ponosno objesio na zid i danas izrađuje osim nakita još i svjećnjake, lampe i satove te replike starog oružja.

Trgovina je prepuna zanimljivih predmeta
Bakreni ukrasi su i na fasadi
U Nacionalnoj radionici za stari papir mladi majstor objašnjava kako se nekada pravio papir
Tu je i replika gutenbergovog stroja, a za 50 kn možete kupiti i otiske starih biblija ili grafike

Uzdahe i užitak za sva čula bojom, zdravim izgledom i mirisom izazvala je ohridska zelena pijaca.

– Mama, što to tako fino miriše? – upitao me sin. – Dinje – kažem ja i čudim se što i naše tako ne mirišu. Dok se mi divimo povrću i voću (Vidi, ove lubenice imaju sigurno 20 kila! – sav oduševljen viče sin)  obratila nam se zgodna crnka: – Iz Hrvatske ste? – pita ljubazna piljarica na odličnom hrvatskom – imam ja rodbine u Zagrebu, dolaze k nama svako ljeto tu dolje na jug, mi smo iz Gevgelije.

– Ne, nisam bila skoro u Hrvatskoj,  zadnji put još prije rata. Ne možemo zbog zemlje, uzgajamo bostan, grožđe i zimski kupus. Posla ima cijele godine na zemlji,  a izvozimo i kod vas – odgovara nam nasmijana, dok guli i čisti od koštica dinju čijem mirisu na kraju nismo mogli odoljeti pa smo je zamolili da nam jednu razreže da je probamo.

Ah miline! Dinja nikada nije bila moje omiljeno voće, al` ova je k`o med – još da je bila hladna! Dok punih usta mljackamo i hvalimo okus, pozdravljamo gospođu i njenog muža i najavljujemo povratak u nedjelju ujutro da napunimo gepek u povratku kući.

Obilje voća i povrća

Na kraju smo kupili dvije lubenice – jednu od 11 i jednu od 17 kg, 4 dinje, nekoliko kila patlidžan-paradajza (taj najbolje rodi tu na jugu, kažu) i nekoliko kila pravog patlidžana.

Valjda nas neće carina gnjaviti – pribojavamo se, jer smo u povratku kod Leskovca u Srbiji kupili i dvije vreće paprike (crvene za ajvar i žute babure).

Osim betonskih klupa s povrćem i voćem  nađu se na pijaci, naravno, i štandovi s “drangulijama” – uvoz iz Kine i Turske, nema-čega -nema, pa i “originalnih” parfema po posebno povoljnim cijenama. Turistima to ne smeta – muvaju se okolo i cjenjkaju za sve, iako je ionako smiješno jeftino za naše prilike.

Makendonski novac su denari. Cijene povoljnije nego kod nas skoro duplo (ako ne i više) u nekim područjima. Noćenje s doručkom u odličnom hotelu s prostranim sobama i solidnim švedskim stolom 25 eura po osobi. Malo manje od toga smo plaćali privatni apartman u blizini Splita. Obilan ručak (predjelo, glavno jelo, desert, piće) za troje do 150 kuna. Ledena kava na ohridskoj rivi 8 kuna. Kilogram ovčjeg mekog sira u trgovini 25 kuna, lubenica na tržnici 2 kune, patlidžan srednje veličine komad 0,80 kuna.

Imali smo sreću da je Vlatko Stefanovski održavao koncert u Ohridu u poznatom beech clubu Cuba Libre gdje je uz veliku podršku publike izveo svoje najveće hitove: Jovano, Kao kakao, Skopje. Fenomenalne Vlatkove bravure na gitari rado smo poslušali i prizvali uspomene na neko prošlo doba kada su svi obožavali Leb i sol. I inače se u gradu tijekom ljeta održava puno kulturnih i glazbenih događanja, kao što i priliči najturističkijem mjestu u Makedoniji.

Riva u gradu Ohridu
Jedna od brojnih plaža

Glavni mamac za turiste je svakako samo Ohridsko jezero, jedno od najstarijih i nabistrijih tektonskih jezera na svijetu za koje biste, da ne znate, rekli da je more. Plavi se naime kao i Jadransko. Ohridska rivijera nije predugačka, 50-tak kilometara, ali ima puno uređenih i lijepih plaža, a voda je bistra i čista. Raj za ribe i čuvene ohridske pastrve, endemičnu i zaštićenu vrstu koja mijenja boju mesa od bijele do crvenkaste poput lososa tijekom godine. Danas je njen izlov zabranjen pa se uglavnom konzumira pastrva iz ribnjaka.

Ulaz u manastirski kompleks Sv. Naum nastao uglavnom u 15.st.

Gotovo svaki posjetitelj Ohridskog jezera zaputi se i do same granice s Albanijom gdje se na stijeni ponad mora smjestio jedan od najčuvenijih i najstarijih manastira – Sv. Naum. Manastirski kompleks danas je prilagođen turistima pa se u okviru njega nalazi i restoran i hotel, ali svejedno se u samoj crkvi u polumraku među freskama starim više od 1000 godina može osjetiti tajnovitost i mističnost Bizanta.

Crkva potječe iz 900. godine, a u njoj je Sv. Naum i pokopan
Unutrašnjost je bogato ukrašena freskama i ikonama
Stoljetne grede su oslikane crveno-zelenim motivima
Za strance je ulaz besplatan a domaći za nešto denara moraju kupiti svijeću koji odmah zapale

Turista ima iz cijelog svijeta, ovi su iz Poljske

Granica s Albanijom danas je otvorena, ali kako kaže čiča Jordan koji nas je do manastira provozao barkom, uglavnom Albanci dolaze k njima.  Godinama su tužno vojnici pogledavali dalekozorima na naumske plaže i kupače dok su čuvali albansku granicu u betonskim bunkerima kojih je bezbroj. Tako nam priča Jordan koji je cijeli život proveo kao čuvar turističkog kompleksa. Ne žali se na malu mirovinu, jer nešto se zaradi i vožnjom brodice. Sretan je da su mu djeca zdrava i imaju posao.

Kapetan barke Jordan koji svako ljeto prevozi turiste do manastira

U podnožu Sv. Nauma nalazi se i ulaz u Nacionalni park Galičica gdje je bajkoviti izvor rijeke Crni Drim. Drim izvire tek jedva kilometrar uzvodno i možete ga posjetiti jednino čamcima na vesla kojih ima nekoliko spremnih za turiste. Naš veslač je ujedno i vodič kroz park te nam je detaljno opisao sam krajolik.

Ulaz u nacionalni park

Rijeka me je svojom zeleno-tirkizno-plavom ljepotom i pješčanim dnom odmah podsjetila na naša Plitvička jezera. Izvora koji pune Crni Drim je bezbroj, a voda čak izvire i iz samog dna. Mjestimično možete vidjeti male pješčane vulkane iz kojih izlazi voda i koji kao da vriju na dnu rijeke. Činilo nam se da su nadohvat ruke, a bili su duboko i do tri metra, toliko je voda bistra. Ime “crni” Drim je dobio zahvaljujući endemskoj algi crne boje koja mjestimično pleše svoj zavodljivi ples na dnu rijeke.

Priroda u ljepoti ovdje nije škrtarila
Vodič-veslač strpljivo objašnjava i odgovara na naša brojna pitanja

Crni Drim je jako neobična rijeka koja ima dva ušća. Prvo je manje od 1 kilometra udaljeno od samog izvora podno planine do ulaska u Ohridsko jezero. Rijeka potom doslovno teče kroz cijelo jezero da bi opet iz njega izašla kod grada Struge. Konačno se Crni Drim spaja s Bijelim u Albaniji i ulijeva se u Jadransko more. Voda iz rijeke je puna vapnenca i iz nekog razloga ne miješa se s vodom iz jezera dok protječe kroz njega. Kažu da se iz aviona može lijepo vidjeti tok struje jezerom. Kod Struge Drim svom silinom opet izlazi iz jezera i postaje rijeka. Voda u rijeci ima stalnu temperaturu i ljeti i zimi oko 9 stupnjeva i nikada se ne ledi čak i kada su niže temperature u okolici pa park radi i zimi.

Autentični ohridski biseri s certifikatom

Pričati o Ohridskom jezeru i ne spomenuti čuvene ohridske bisere čini mi se  nedopustivim. Ako mislite da su to biseri koje se vade iz školjki, varate se, oni se zapravo rade od krljušti endemične ribe plašice. Svakih je nekoliko godina “berba” ove ribe od koje se zatim posebnim postupcima “kuhaju” biseri. Tajnu proizvodnje originalnih bisera iz jezera danas čuvaju  samo tri ohridske obitelji koje se tim poslom bave već stotinu godina. Jedna od njih je i obitelj Risteski koja ima svoj štand u okviru nacionalnog parka. Proces proizvodnje bisera se nekada ljubomorno čuvao pa ako jedna obitelj nije imala muškog nasljednika, zet se birao isključivo iz preostale dvije kako bi tajna ostala sačuvana.

Štand s biserima obitelji Risteski u NP

Teško se boriti protiv lažnjaka – priča nam naš vodič. – Danas vladaju biseri iz Kine i teško ih je razlikovati od naših koji se ipak prepoznaju po posebnoj težini svakog bisera.  Cijene nakita koji se najčešće kombinira sa srebrom nisu prevelike, za 40-50 eura može se naći lijepa biserna ogrlica što je ipak višestruko skuplje od onih “ohridskih bisera” s pijace.

Ponovno rađanje Crnog Drima iz jezera

Od mjesta u okolici Ohrida moram spomenuti grad Strugu, mjesto gdje Drim ponovo “izvire” iz jezera i koje je uz grad Ohrid najveće na jezeru. Uz samu obalu Drima smjestila se nepregledna kolona terasa gdje je uz prirodnu klimatizaciju od hladne rijeke ugodno popiti kavu i za najvećih podnevnih vrućina.

Iako je voda hladna mladi rado skaču s mosta. Nije da je baš kao mostarski, ali gledalaca uvijek ima...

U blizini Struge su i čuveni Vevčanski izvori udaljeni 20-tak kilometara. Vevčanska država, kako se domaćini vole šaliti, je malo makedonsko selo, enklava, u dijelu gdje živi albansko stanovništvo. Uz uređene staze uz cijeli splet izvora, potoka i potočića u hladu šume ugodno je provesti sat vremena, a poslije posjetiti jedan od dva odlična etno-restorana u selu.

vevčani

Radi ovog restorana se dolazi i iz 25 km udaljenog Ohrida

Mi smo po preporuci posjetili “Domaćinsku kuću” u kojoj se spravljaju, a što drugo,  domaći specijaliteti. Najviše nas je oduševila salata kojom se u Makedoniji počinje jelo, za razliku od nas gdje je to tradicionalno juha. Uz svježu rajčicu, papriku (obavezno ljutu i slatku), luk, kupus, masline i krastavce nudi se i svježi meki bijeli sir od kravljeg ili miješanog kravljeg i ovčjeg mlijeka. To su sirevi koji se pripremaju u Makedoniji od davnina. Tvrdi sirevi nisu baš tradicija i često ih zovu jednostavno “žuti sir”. Mene je najviše dojmio domaći pinđur i torta (musaka) od patliđana. Nasmijani i ljubazni konobar Krste nam je preporučio i kućno, sasvim solidno, vino temjaniku koje uz ostale namirnice pripremaju vlasnici objekta. Stanovnici sela pokušavaju, za sada u začecima, oživjeti Vevčane seoskim turizmom i nadam se da će u tome uspjeti.

Ovo je tek makedonsko predjelo
Tikveška vinarija ima navodno novog vlasnika koji je osim u kvantitet konačno odlučio ozbiljnije ulagati i u kvalitet vina.

Ona izreka da svemu lijepom brzo dođe kraj,  zaista je istinita, tako je i naš boravak u Makedoniji prošao u trenu. Napuštamo Ohrid, a pred nama u povratku prema Skopju je još jedna planirana destinacija – Mavrovsko jezero.

Za razliku od Ohridskog, ono je umjetno jezero nastalo prije 50-tak godina izgradnjom brane za potrebe hidrocentrale. Smješteno visoko u brdima na visini od oko 1200 m pogodovalo je razvoju turizma pa je sada tu centar zimskog turizma. Tu su smješteni brojni hoteli i vikendice i uređene su skijaške staze. Čuli smo da je pogled s vrha planine Bistre na 1800 m upravo spektakularan pa smo se poželjeli žičarom popeti na sam vrh. Nažalost, ovaj put nismo bili sretne ruke. Kako nam je objasnio ljubazni recepcioner hotela (koji usput-budi-rečeno prati našu nogometnu ligu), ove se godine za razliku od prošle žičara uključuje samo za veće grupe turista uz prethodnu najavu upravi. Našu malu tročlanu ekspediciju teško je nazvati “većom” pa smo pomalo razočarani napustili selo Mavrovo. Utješili smo se odličnom kavom i divnim pogledom s terase hotela na samo jezero. Nekoliko dana kasnije u Jutarnjem čitam da je i “bjegunac” Lino Červar ovdje na pripremama sa svojim novim klubom.

Pomalo jezu izaziva ova potopljena crkva u Mavrovskom jezeru

Dok smo napuštali Makedoniju, pokušavala sam konačno dokučiti tajnu vedrog raspoloženja i osmjeha kojim ovaj narod nagrađuje slučajne prolaznike. Nisam uspjela do kraja shvatiti, možda naprosto nisu izgubili vjeru u bolje sutra?

Autor fotografija i teksta: Maja

Makedonija – sunce i nasmijani ljudi

Putovanja – Dalmacija

Zahvaljujući mome sinu sportskom fanatiku odlučeno je još prije dva mjeseca da ćemo drugi vikend u sedmom mjesecu biti podrška našoj reprezentaciji u Splitu na Davis cupu u meču između Hrvatske i Srbije. Našoj maloj obiteljskoj navijačkoj ekipi pridružio se i prijatelj iz Pančeva tako da smo se osigurali da pobjedničku feštu (kako za koga) svakako upriličimo bez obzira koja strana bude pobjednik.

Ovo je bila prilika da neplanirano u produženom vikendu osim u sportu (navečer se naravno gledao i nogomet) nakratko uživamo u okusima i mirisima Dalmacije. Mirisi su doduše nešto manje fini (kanalizacija) na splitskoj rivi ali i to je (valjda) dio gradskog šarma.

Bili Split kao i uvijek šarmantan, mišljenje o “vješalima” (kako kažu domaći za nosače tendi) na rivi nisu baš pozitivna ali napredak (ili nazadak) ne možemo zaustaviti. Zaista je fascinatno kako se tisućljetna Dioklecijanova palača vremenom uklapala u život grada i postajala njen sastavni dio. U podrumima palače vladaju štandovi sa (hrvatskim) suvenirima, a jedan prodavač se našao izuzetno uvrijeđen kada sam ga naivno priupitala koja od silnih drangulija-suvenira koje nudi je domaće proizvodnje. Možda griješim, ali mislim da turisti skloni kuopnji suvenira žele kupiti nešto specifično za ovaj kraj (ma kako glupo bilo) a ne za Kinu. Prevelikih gužvi na moje iznenađenje baš i nije bilo.

U gradu nisam bila sigurno zadnjih 5-6 godina i čini mi se da jako narastao, a moram naglasiti da je i izuzetno čist. Ne mogu se vidjeti čak ni ružni ostaci žvaka koji inače vrebaju svuda. Ono što mi se posebno svidjelo je i (pretpostavljam gradski propis) da suncobrani na terasama mogu biti isključivo bijele boje, a sjedalice u stolicama ne smiju biti reklamne, pa mi Coca Cola i Ožujsko na svakom koraku nisu ni najmanje nedostajali. Čini se da polako usvajamo neke turističke standarde iskusnijih zemalja (npr. Italije). Ljepota glavnog npr. sienskog trga od cigle nikada ne bi došla do izražaja da se ne pridržavaju ovog pravila.

Unatoč sasvim pozitivnim dojmovima o Splitu, bolji dojam na nas je ipak ostavio maleni ali neopisivo šarmantni gradić Trogir u kojem smo se ipak osjećali nekako opuštenije dok smo lutali njegovim uličicama i odmarali u kafićima.

Sustipan
Trogir
Splitska riva
Pogled s zvonika Sv.Duje

Dok je muški dio ekipe gubio živce  u Areni, ja sam dva dana uživala u lutanju uličicama Splita i Trogira i slikala (naravno) prozore …

Trgovinica s kineskim drangulijama je naravno najviše - pronaći zanimljiv poklon zaista nije lako, ja sam na kraju našla avan od bračkog kamena koji sam dugo željela
Da smo ipak pronašli trenutak i za kulturu svjedoči posjet trogirskom umjetniku Mladenu Zulimu koji radi skulpture od maslinovog drveta i koji se žali da se od umjetnosti teško živi
Čamac u prirodnoj shabby-chic tehnici

Pobjedničkom rezultatu nije nažalost pridonijela ni uzavrela atmosfera u dvorani za koju su se pobrinuli uvijek vatreni Splićani, kao ni prisustvo moje malenkosti zadnjeg, odlučujućeg dana. Granica dobrog ukusa u navijanju unatoč bojazni nije pređena a pobjedu nije bilo moguće ostvariti unatoč željama cijele Hrvatske. Mislim da je strah u nekim krugovima da će “divlji” Splićani izazvati međunarodni incident bio zaista pretjeran. Navijalo se vatreno ali bez neumjesnih ispada.

Dvorana Spaladium je iznutra zaista impresivna no ukupan dojam kvari tipično naš problem – parking uz dvoranu koja prima 12.000 ljudi unatoč planovima još uvijek nije završen pa se auto ostavlja gdje tko ulovi. Ono malo parkinga uz dvoranu osigurano je za VIP goste (Lepa Brena), što mi naravno nismo bili.

Zagrijavanje pred odlučujući meč Ćilić - Đoković

Pobjedu su sasvim zasluženo odnijeli gosti a mi smo se utješili (neki doduše i počastili za pobjedu) odličnom spizom u potpuno neuglednom bifeu Fife na rivi u koji nikada ne bismo ušli da nam ga nije preporučila  Slavica s bloga Putopisi koja nam je bila ljubazna domaćica. Fife se nalazi u okruženju još dva restorana i vjerujte ulazak u njega bi vam uvijek bio zadnji izbor. Zahvaljujući ovoj preporuci prekršili smo i naše pravilo da se nikada, ama baš nikada ne jede na rivi ili u glavnoj trgovačkoj ulici, tu su najčešće restorani- zamke za naivne turiste koji nude najgoru hranu.

U restoranu kojem čistoća nije baš prioritet i sasvim zasluženo nosi titulu “bifea” a preuređenje je bilo nužno još prije 10-tak godina (boja s plafona  je u fazi guljenja i već je djelomično otpala na goste) tako smo našli utjehu u fenomenalnoj domaćoj hrani (bakalar brudet, bakalar na bijelo, crni rižot) na kojoj može pozavidjeti većina ušminkanih restorana (potrebno ju je samo malo ljepše servirati i maštovitije ukrasiti). Ponosni vlasnik je na zidove stavio dokaze o posjetama čak dva hrvatska predsjednika (Mesić, Josipović) pa se zaista (samo dok ne probate hranu) pitate što su oni radili na ovakvom sumnjivom mjestu. Sve je zaliveno sasvim pristojnim kućnim “no name” rinfuznim vinom (po preporuci nasmijanog konobara – poslušali smo ga i u izboru jela), navodno u obliku imotske kujundžuše. Sve u svemu znam koja je moja iduća redovna hranidbena postaja kada sam u Splitu.

Brancin iliti lubin

U trogirskoj konobi Monika u ugodnom vrtnom dijelu restorana u samom centru jeli smo odlično pripremljenog brancina s blitvom. Za predjelo inčuni i salata od hobotnice koja nije bila baš po mome ukusu iako je meso bilo mekano,  stvar je u začinima koji su se jedva osjećali pa je dojam dosta bljedunjav. Kako je glavno jelo bilo vrhunsko ovo je brzo zaboravljeno.

Splitski restoran Maslina nije se baš proslavio – crni rižoto ispodprosječan, njoki u umaku od gorgonzole preslani a salata od tune pripremljena s tunjevinom iz konzerve najeftinijeg ranga. Ja sam naivno očekivala “pravu” tunjevinu jer je cijena salate jednaka ostalim glavnim jelima. Konobar je čeka vječno iako prolazi pored stola svake minute a na samo jelo smo čekali više od sat vremena.

Kad smo kod gurmanskog dijela vikenda ne smijem zaboraviti spomenuti ni prefine smokve koje smo uredno kupovali svako jutro od barbe iz Kaštela.

Dan je završio dodatnim uzbuđenjem u vidu nogometnog finala zahvaljujući kojemu smo vidjeli da u Splitu boravi veliki broj raspoloženih Španjolaca koji se ne bi inače primjetili bez nacionalnih obilježja.

U povratku nas je u Hercegovini dočekao i domaći pršut s vrućim uštipcima – tko bi mogao poželjeti više u ovom sportsko-gurmanskom vikendu?

Big Blue

Autor slika i teksta: Maja

Putovanja – Dalmacija

Gastro – Vinske ceste Baranje

Uskoro čitajte na našim stranicama u novoj rubrici Gastro ….

O prirodnim ljepotama, rijekama, o vinogradima, vinu, dobroj hrani a sve to u malom kutku Hrvatske – Baranji!

Vinskih cesta ima nekoliko
Baranja- gastro i eno raj na sjeveroistoku Hrvatske
Vinograda je sve više
Gatori - vinski podrumi
Podrumi u selu Zmajevac
Domaće vino nudi svaki gator
Ima se i što za pojesti...
Boje nekih gatora imaju "morski" štih

Otvorena peć za domaće specijalitete
Specijalitet - perkelt od soma s domaćim rezancima sa sirom i slaninom
Graševina
Graševina

Gastro – Vinske ceste Baranje

Gastro – slavonski čobanac

Prelijepo nedjeljno popodne je iskorišteno za otvaranje sezone objedovanja na otvorenom

Kada spomenemo riječi “slavonska kuhinja” mislim da većini od nas u misli dolazi slika slasnog kulena i kotlića s čobancem. Potpuno s razlogom, jer je većinu slavonskih okupljanja i zabava teško zamisliti bez te dvije delicije. Ovog puta čobanac spominjemo jer je šesnaestogodišnji mladić izrazio želju za kuhanjem svoga prvog kotlića. Mislim da taj događaj zaslužuje da se propisno zabilježi tekstom i fotografijama!

Posla ima stalno - treba miješati, paziti na vatru, isprobavati okuse!

Recepata za “originalni” čobanac ima puno, no razlikuju se uglavnom samo u detaljima. Naš recepat je vrlo ogoljen i ne koristi nikakve gotove dodatke (kocke za juhu i gotovi mix začina)  za poboljšanje okusa, a jedina modernost je sjeckanje luka u “blenderu”.

Ključni trenutak - stavljanje ljute baranjske paprike

Za pripremu čobanca potrebno je odvojiti jedno lijepo sunčano popodne jer zajedno s pripremom zahtijeva najmanje 3-3,5  sata rada. A ako je oko vas ugodno društvo koje nestrpljivo pogledava prema kotliću i daje razne svoje naputke za idealnu čorbicu, vrijeme prođe u trenu.

Napokon, gotovo je!

Recept (za 4-5 osoba):

1,5 kg junetine

0,5 kg svinjetine

2 svinj. nogice

0,5 kg ovčetine ili janjetine

2,5 dl rajčice

2 lovor lista

2 žlice soli

3-4 glavice izmiksanog luka

0,5-1 žlice ljute paprike

2 žlice slatke paprike

1 mala žlica bibera

4-4,5 l vode

2 dl bijelog vina

Svo meso (osim nogica) narezati na kockice.

Junetinu posoliti, staviti u kotlić i pirjati na malo vode da pusti sok. Dodati zatim ostalo meso pa dodati vode da prekrije meso i kuhati oko 45 min uz obavezno miješanje  i dodavanje malo vode da ne zagori. Tada dodati pasiranu rajčicu, luk, lovor, ostatak vode, ostatak soli i biber, te papriku slatku i ljutu. Pri kraju (nakon 2 sata kuhanja) dodati bijelo vino i noklice ako ih volite.

Ukupno vrijeme kuhanja je oko 2,5 sata.

Dobar tek!

Mala napomena: ako vam za vrijeme jedenja ne poteknu lagane suze i ne procuri nos po meni čobanac nije dovoljno ljut ni dobar!

Vrijedilo je čekati, šegrt položio ispit!

Vino najviše prija u gašenju požara u ustima

Autor: Maja

Gastro – slavonski čobanac