U šetnji s gljivarima

Lijepo nedjeljno prijepodne odlučili smo provesti u prirodi s iskusnim gljivarima. Ja sam naravno iskoristila priliku za pravi foto-safari, ovaj put s gljivama kao glavnim zvijezdama umjesto visoke divljači. Put nas je nanio u miješanu šumu hrasta i bukve u blizini Vinkovaca u kojoj, kako nam kaže naš vodič, uvijek ima dosta gljiva.

Ulov je bio više nego dobar pa smo se svi vratili s punim košarama.

Ova je šuma dosta pitoma, bez problema smo se kretali i izvan staza
Obavezni rekviziti gljivara - košara i nožić
Gljivarsko kolo
Hm, hm... što li je ovo?
Ovo nas je podsjetilo za pripazimo na zaigrane lovce
Ulehnjača - kažu, fina je! (nadam se ne samo jednom)
Svako malo valja malo i predahnuti
Ovo vrijedi brati - crna trubača. Najfinija je sušena pa mljevena kao začin juhama i umacima. Zbog intezivnog okusa i mirisa zovu je i "tartufom siromaha".
Truba ili crni ljiljan?
Puhara
Ako sam dobro zapamtila ovo je pjegava gnojištarka
Nakon prijeđenih 5-6 kilometara vrijeme je i da se malo zamezi
A što drugo nego slavonske specijalitete - kobasicu, švargl i slaninu s crvenim lukom sve zaliveno domaćom šljivom
Na svježem zraku prija bolje nego inače
Košare su se napunile do vrha
Prošetati se šumom je pravi užitak
Ovo se zovu gljive! Klobuk sunčanice može narasti i do 30cm
Sunčanica je fina pohana ili na roštilju
Gljive se još jednom pregledavaju prije rastanka
Dio plijena su i ove ljubičaste modrikače iliti Lepista nuda
Kakve su bile javim vam sutra, ako se duže ne javljam znači samo jedno...

Recepti za sunčanicu.

Autor: Maja

Oglasi
U šetnji s gljivarima

Stilovi – industrijski chic

Charlie Chaplin u filmu Modern times

Jamačno još niste čuli za ovu vrstu “chica”?

Nije ni čudo, puno ljudi provodi barem 8 sati dnevno u njemu i smatra ga sasvim normalnim okolišem.

Industrijski chic oživljava nostalgični duh vremena industrijske revolucije  i tvorničkog dizajna prve polovine prošlog stoljeća: metalni namještaj ukrašen hrđom, betonski podovi, zidovi od grube cigle te funkcionalnost svih elemenata bez suvišnih ukrasa, odlike su ovog vintage stila koji se odlično uklapa u moderne trendove uređenja.

Nedavni posjet gradu Poznanu i trgovačkom centru “Old Brewery” potaknuo me da vam opišem ovaj stari neobični stil uređenja koji i danas postaje sve popularniji.

Poznan se smjestio na zapadu Poljske u ravnini s gradom Berlinom od kojega je udaljen je 200-njak kilometara. Na svakome je koraku očiti da grad dosta polaže na očuvanju arhitekture u kojoj su razvidni utjecaji njemačke kulture, što nije ni čudo kada se zna da je bio dio Njemačke do Drugog svjetskog rata. Povijesni identitet svakog grada čini zasigurno i tvornička arhitektura s kraja 19. i početka 20. stoljeća, pitanje je samo koliko je cijenimo i znamo li je pretvoriti u nešto moderno i funkcionalno. Poljaci svoju ostavštinu zasigurno znaju cijeniti.

Centar grada je prepun sređenih fasada i luksuzno uređenih kafića
Ove simpatične zgrade uglavnom nisu šire od 2-3 metra

Stara pivovara iz 1876. u centru grada donedavno je bila ruglo, a sada je  pretvorena u luksuzni trgovačko-kulturni centar. Prije nekoliko godina proglašena je najljepšim trgovačkim centrom u svijetu, a dobila je i neke arhitektonske nagrade. Da ove nagrade zaista nisu pretjerivanje, možete se, nažalost, najbolje uvjeriti samo osobnim posjetom.

Iako je restauracija i nadogradnja ovog prostora bila dosta skuplja nego gradnja potpuno novog centra na ledini, zanimljivo je kako su investitori i gradska uprava ipak odlučili sačuvati jednu interesantnu povijesnu građevinu od propasti i pri tome ipak izvući i materijalnu korist. Ovo zdanje, naime, dnevno posjeti oko 30.000 posjetitelja!

Nekada orunula stara pivovara pred rušenjem, danas najljepši trgovački centar
Elementi starih strojeva izgledaju poput skulptura
Ulaz u trgovački centar mogao bi biti i ulaz na stari kolodvor

Čak ako ništa i ne mislite kupovati, dovoljno je doći u razgledavanje ove impresivne građevine.  Spoj starih ciglenih zidova, željeznih mostića koji spajaju nekada odvojene zgrade i  dijelova starih strojeva s ultra luksuznim i blješteće uređenim trgovinama najpoznatijih svjetskih marki, pružaju nezaboravan vizualni doživljaj. Ovdje je kontrasni spoj starog/0r0nulog i novog/sjajnog doživio najbolje izdanje. Splet uličica i mostića na 5 etaža čini ovo zdanje malim labirintom posvećenim tvorničkoj arhitekturi.

Ovdje se zaista ima što vidjeti, jer se centar proteže na 130.000 m2 i predstavlja nezaobilaznu točku turističkoga obilaska.

Rado bih i kod nas vidjela ovako iskorišten napušteni prostor starih tvornica kojih ima gotovo svaki grad.

U centru Osijeka nalazi se napuštena i zaboravljena prekrasna zgrada iz 1856.g. nekadašnje tvornice žigica “Drava”. Ova tvornica osnovana je 23 godine nakon izuma prve žigice u svijetu, a izgrađena je od pune opeke. Ne kažem da bi mogla postati nova “Old Brewery”, ali zasigurno bi joj se mogla pronaći funkcionalna namjena kao uspomena na identitet industrijskog grada kakav je Osijek početkom 20. stoljeća i bio. No, kako to kod nas uglavnom ide nekako naopako, pročitajte ove zanimljive priča1 i priča2 o neizvjesnoj sudbini zgrade.

Pogled na "pivovaru" noću

Industrijski stil u domu, čini nam se, kao da oživljava djelić atmosefere (vizualno i mirisno) tvorničke radionice, radničke svlačionice, kantine ili ureda.   Metalni ormarići s puno ladica, svjetiljke gotovo ogoljene do suštine funkcionalnosti i dašak “luksuza” u vidu starog ventilatora ili sata najčešći su elementi ovog “chica”.

Ovaj prilično grubi i hladni stil, pretpostavljam, neće se dopasti baš svakome. Meni se posebno sviđaju lampe koje izgledaju kao da su izašle neki dan iz nekog razvikanog minimalističkog design-studija, a ne iz radionice nekog anonimnog tvorničkog kreativca.

Sigurna sam da bi se u našim starim i napuštenim tvorničkim halama kojih ima na pretek našlo podosta zanimljivih komada. Ljubitelji antikviteta što čekate – bidermajer i alt deutsh su out, industrija je in!

Oronuli metalni ladičari "na ključ" ne kriju svoju starost
Tri sestrice
Ovakvu bih rado uklopila u neki interijer
Rješenje za sve sitnice koje sada gubimo po velikim ladicama. Vidim ga s vintage natpisima: Klarine narukvice, obiteljske fotografije, neplaćeni računi, konci i dugmići, olovke i gumice... (nastavi niz)
No, dobro, malo liči na zatvorski chic, ali...
Ovdje mi je sve totalno cool
Ah, koja svjetlosna ljepotica
Uvjerljivo najsimpatičniji "luster"
Ovakva kolica bi poslužila i za prijevoz koječega po kući (ako volimo često razmještati), ne samo za ukras
Ovo je prava "stolna" lampa

Ako se odlučite za ovaj stil, naravno, nećete cijeli prostor urediti tako, iskoristite poneki element i uklopite ga u postojeći interijer; miksanje stilova je ne samo dozvoljeno, nego i poželjno!

Stara tvornička kolica pretvorena u stolić za kavu i metalni ukrasi na zidu elementi su industrijskog chica u ovom interijeru

Kada malo bolje razmislim, naši buvljaci su prepuni poluhrđavih detalja industrijskog stila. Zato prije nego što okrenete pogled s neuglednog kotača stare kosilice, metalne kante za otpatke ili zahrđalog alata, razmislite kako su oni u stvari “chic” i kako bi mogli izgledati u vašem domu na zidu.

Ponuda jednog štanda na buvljaku - industrijskog " šika" kol`ko hoćeš. Obratite pažnju na napis "Opasno po život" mislim da bi se odlično uklopio u jedan otkačeni interijer.

Ako vas je ovaj stil zaintrigirao, za ideje obavezno posjetite Factory20.

Autor: Maja

Stilovi – industrijski chic

Osječka Tvrđa – uspavana ljepotica

U samom srcu Osijeka uz rijeku Dravu, povezujući Gornji s Donjim gradom, smjestila se Tvrđa. Gradnja ovog baroknog grada-tvrđave počinje 1712.g. ubrzo nakon oslobođenja od Turaka pod nadzorom austrijskog generala baruna von Beckersa i proslavljenog vojskovođe princa Eugena Savojskog.

Autor: Maja

Slike: ©Pinto

Osječka Tvrđa – uspavana ljepotica

Luksuz na kalifornijski način

Ploveći internetskim bespućima naletih na slike luksuznih vinskih podruma u Napa Valley u Kaliforniji.

Vinski turizam koji zadnjih godina pretvara Napu u svjetsku top-destinaciju, potaknuo je mnoge vinarije da iz visokog i srednjeg ranga pređu u – super luksuzni. Poznate svjetske dizajnerske kuće uređuju interijere i eksterijere vinarija, dok sjedite na skupoj dizajnerskoj stolici u kušaonici iznad vas svjetluca preskupi Swarovski luster, a poslije se okruženi palmama brćkate u bazenu…

Zvuči privlačno, zar ne?

Vinski podrumi postali su omiljena mjesta za organizaciju vjenčanja. Proslava godišnjice braka u Parizu?? Ma kakvi, romantičnije je u vinariji u prirodi.

Prošle godine vinarija Mersus otvorila je svoje novo uređene objekte po rješenjima nizozemske dizajnerske kuće UXUS.

Merus Winery, photo©Dim Balsem
Dizajn: UXUS Design, photo©Dim Balsem
Hrastovina u više boja-parena i prirodna, photo©Dim Balsem
Dosjetljivo iskorištene stare bačve

Kušaonica, photo© Dim Balsem
Podzemna kušaonica, photo©Dim Balsem

Fotografije nepoznate vinarije uhvaćene fotićem dizajnerice Alison Milne:

Kušaonica sa Swarovski lusterom
Svod koji ostavlja bez daha

Gdje je crveni tepih?
Red palmi, red vinograda
Odmor uz bazen nakon napornog kušanja

Lijepo za vidjeti, ali meni se više sviđaju jednostavniji, rustikalnije uređeni podrumi. To je i kao pitanje odlaska u skupo ili siromašno uređen restoran – sve ionako ovisi o kuharu.

via

napavalley.com

Autor: Maja

Luksuz na kalifornijski način

Makedonija – sunce i nasmijani ljudi

“Skopje ima mikroklima, izgor leto kocan zima
gradski cigli goli brda, sino nebo, zemja tvrda
Maten Vardar brzo tece, tajni nosi, vreme vlece
Skopje pravi padni stani, ima devet luti rani
Skopje ima slavni mala -debar mala nije sala
Skopje java brzo konjce, a bre momce makedonce

Nasmevni se, ne beri gajle, namigni mi, ajde nazdravje, Skopje!”

Skopje, Leb i sol

Žuto makedonsko sunce dočekalo nas je osim u punoj snazi na nebu (termostat je pokazivao ugodnih 34 stupnja) također i na visokom barjaku na samom graničnom prijelazu. Ispred nas samo nekoliko automobila a mi optimistični jer smo srpsku granicu prošli bez zastoja za svega nekoliko minuta. Ni ovo neće biti predugo – razmišljamo  već dosta umorni nakon osmosatnog putovanja od Osijeka preko Vukovara i Šida autocestom do Beograda pa dalje na jug do Niša i same granice.

Ali avaj! – nakon 15-minutnog čekanja da nam carinik kroz prozorčić vrati putovnice shvaćamo da nešto nije u redu. Kompjutor nam ne radi – odgovara na naša pitanja – Morate čekati da se popravi. Ovo ne sluti na dobro, umor i vrućina uzimaju danak i mi na samom cilju postejemo jako nervozni. Nakon jednosatnog čekanja ipak nam vraćaju dokumente iako kompjutor nije “proradio”,  valjda ovo ne ostavlja dobru sliku za turizam pa nas ipak puštaju.

Ubrzo zaboravljamo čekanje i hitamo prema prvom odredištu u Makedoniji – glavnom gradu Skopju. Grad s oko 600.000 stanovnika podijeljen je geografski i politički (podsjetio me u tom smislu na Mostar) na “makedonski” i “albanski” dio. Danas stanovnici žive u miru iako je zadnjih desetljeća bilo i velikih nacionalnih problema.

Skopje je novoizgrađeni grad jer je 1963. godine uništen u velikom potresu koji je potpuno promijenio sudbinu grada.  26. srpnja 1963. u 5,17 grad je pogodio razoran potres a tome svjedoči i ura na staroj željezničkoj stanici koja se zaustavila u toj stravičnoj minuti. To je  jedna od rijetkih građevina koje su ga preživjele.

Pogled na grad s tvrđave Kale

Gradom protiče rijeka Vardar i dijeli ga na sjeverni i južni dio, a ponad nje dominira stara utvrda Kale, danas u fazi rekonstrukcije, s koje se pruža prekrasan pogled na grad. Desno, na najljepšem mjestu na brdu,  Američka ambasada koja podsjeća na bunker. Kažu, ukopana sedam katova.  Sad smo sigurni, kad su oni ovdje – šale se domaći.

Kameni most preko Vardara

Uz rijeku Vardar uz samu obalu puno gradilišta. Što se to gradi? – pitamo se. To naš premijer podilazi raji – šali se naš domaćin Žarko koji nam detaljno priča planove o modernizaciji grada. Ljuti se pomalo što osim u novo kazalište, zgradu vrhovnog suda, novo ministarstvo  ili još jedan mega-veliki spomenik nekom nacionalnom heroju ili svecu nije pronađeno novaca i za izgradnju cesta koje u Makedoniji nisu baš u najboljem stanju. On redovno putuje 180 km u pravcu Skopje-Ohrid i zna koliko bi nova autocesta značila za razvoj države.

Zgrada vlade

Priča nam o ekonomskoj situaciji. Prosječna plaća je viša od 300 eura ali to je malo napuhano zbog prevelikog velikog državnog aparata koji dobro živi – kaže. Ostali se teško bore na tržištu. Zapadna Makedonija je najrazvijeniji dio, a da bismo vidjeli težak život, treba otići u istočni dio države.

Dok Žarko priča o ekonomskoj situaciji mnoge nam stvari zvuče poznato – ništa se valjda ne nauči iz tuđih pogrješaka, moraš izgleda iz vlastitih. Čak i odnosi sa susjedima poznati – imali su problema i s Albanijom i Bugarskom, a s Grčkom spor oko imena još uvijek traje.

Glavni skopski trg

Kasnije će nam simpatična liječnica Sonja s Ohrida objasniti i stanje u zdravstvu. Jadan onaj koji se razboli – gorko-slatko se smije dok komentira stanje. Mi pripadamo nekom srednjom sloju ( i ona i muž su liječnici) al` narod živi loše – kaže. Razmišljali su i o odlasku iz zemlje, ali to je velika odluka na koju još nisu spremni. Sonja obožava Hrvatsku, najviše Zagreb.  – Kod vas i zrak drugačije miriši – smije se. Redovno gledamo vašu televiziju preko satelita, češće nego našu – govori mi na odličnom hrvatskom koji je među zadnjim generacijama učila u školi. Učila je doduše srpsko-hrvatski, ali televizija je pomogla da hrvatski priča danas odlično.

I Sonja je vesela i nasmijana, kao uostalom i većina ljudi s kojima smo kontaktirali. Ovo sunce djeluje tako na ljude, ali mora biti još  nešto razlog, jer imamo i mi sunce ali nismo ovako ljubazni i uvijek nasmijani – razmišljam, nadajući se da ću u ovih nekoliko dana otkriti njihovu tajnu.

U Skopju nas je, naravno, najviše privukla stara orijentalna čaršija gdje se osjeća da je Makedonija bila više od 500 godina pod Turcima. Djelomično je izbjegla razaranje i tu je sada centar noćnog života. Iako pripada albanskom dijelu grada, navečer svi mladi hrle ovamo, jer su tu kafići i najbolji ćevapi u gradu. Terase su pune iako je sredina tjedna i uskoro će ponoć. Čaršija za koju kažu da je najveća na Balkanu stara je preko tisuću godina i bila je poznato sjecište trgovačkih putova u koju su rado navraćali i stari Dubrovčani.

Iz brojnih čaršijskih čevabdžinica dopiru zamamni mirisi

U gradu je još uvijek sparno i zagušljivo, a mi smo se zadržali duže nego što je planirano. Napuštamo Skopje i vozimo dalje prema jugu na jezero u grad Ohrid gdje stižemo dobrano iza ponoći. Nadamo se da hotelska recepcija radi cijelu noć, pa usred smo turističke sezone, tješimo se.

Pogled na ohridsku čaršiju

Ujutro odmorni i spremni za nove podvige krećemo u istraživanje grada Ohrida. Vidi se da je tu turistička meka, grad je uredan, puno je trgovina i turista, da ne znam da sam na jezeru pomislila bih da sam na našoj obali, u Crikvenici možda. Tek stara gradska jezgra pod zaštitom UNESCO-a otkriva orijentalni duh grada. Stari grad je dobro očuvan. Spomenici sežu još od antičkog doba kao što je odlično sačuvano kazalište gdje se i danas održavaju razne predstave i koncerti.

Kazalište iz rimskog doba
Glavna trgovačka ulica

Visoko na brdu dominira tvrđava, a u gradu su brojne crkve koje svjedoče o dubokoj religioznosti naroda. Kažu da je nekada oko Ohrida bilo ravno čak 365 crkava, danas ih ima još 50-tak. Grad i njegova okolica sasvim opravdano nose naziv makedonski Jeruzalem. Grad je postao poznat u srednjem vijeku tijekom 9. i 10. stoljeća kada postaje centar slavenske pismenosti. Prvo sveučilište na Balkanu tada je osnovao sv. Kliment Ohridski, a tisuće učenika koji su se u njemu školovali širili su dalje pismenost i kulturu.

Ulaz u stari grad - čaršiju
Unutrašnjost gospodske kuće stare 150 godina, danas muzej

Pogled odmah privlače stropovi oslikani cvjetnim motivima
Tipična arhitektura u starom gradu

Našu pažnju u šetnji starim gradom privukla je i trgovina gdje se prodaju bakreni predmeti. Odmah uz prozor smjestio se majstor-umjetnik Marinov koji s jednim okom budno pazi što se na ulici događa, a drugim pazi da uredno nakvrcka ukrase na novom tanjuru. Priča nam da je on treća generacija koja radi s bakrom. Doduše, njegovi djed i pradjed su izrađivali i popravljali kazane za rakiju, ali danas se od toga ne može živjeti. Ima desetak godina da je počeo praviti nakit. Ispočetka na strojevima, ali ih je sve bacio i odlučio zaploviti nesigurnim umjetničkim vodama. Položio je nekoliko tečajeva čije diplome je ponosno objesio na zid i danas izrađuje osim nakita još i svjećnjake, lampe i satove te replike starog oružja.

Trgovina je prepuna zanimljivih predmeta
Bakreni ukrasi su i na fasadi
U Nacionalnoj radionici za stari papir mladi majstor objašnjava kako se nekada pravio papir
Tu je i replika gutenbergovog stroja, a za 50 kn možete kupiti i otiske starih biblija ili grafike

Uzdahe i užitak za sva čula bojom, zdravim izgledom i mirisom izazvala je ohridska zelena pijaca.

– Mama, što to tako fino miriše? – upitao me sin. – Dinje – kažem ja i čudim se što i naše tako ne mirišu. Dok se mi divimo povrću i voću (Vidi, ove lubenice imaju sigurno 20 kila! – sav oduševljen viče sin)  obratila nam se zgodna crnka: – Iz Hrvatske ste? – pita ljubazna piljarica na odličnom hrvatskom – imam ja rodbine u Zagrebu, dolaze k nama svako ljeto tu dolje na jug, mi smo iz Gevgelije.

– Ne, nisam bila skoro u Hrvatskoj,  zadnji put još prije rata. Ne možemo zbog zemlje, uzgajamo bostan, grožđe i zimski kupus. Posla ima cijele godine na zemlji,  a izvozimo i kod vas – odgovara nam nasmijana, dok guli i čisti od koštica dinju čijem mirisu na kraju nismo mogli odoljeti pa smo je zamolili da nam jednu razreže da je probamo.

Ah miline! Dinja nikada nije bila moje omiljeno voće, al` ova je k`o med – još da je bila hladna! Dok punih usta mljackamo i hvalimo okus, pozdravljamo gospođu i njenog muža i najavljujemo povratak u nedjelju ujutro da napunimo gepek u povratku kući.

Obilje voća i povrća

Na kraju smo kupili dvije lubenice – jednu od 11 i jednu od 17 kg, 4 dinje, nekoliko kila patlidžan-paradajza (taj najbolje rodi tu na jugu, kažu) i nekoliko kila pravog patlidžana.

Valjda nas neće carina gnjaviti – pribojavamo se, jer smo u povratku kod Leskovca u Srbiji kupili i dvije vreće paprike (crvene za ajvar i žute babure).

Osim betonskih klupa s povrćem i voćem  nađu se na pijaci, naravno, i štandovi s “drangulijama” – uvoz iz Kine i Turske, nema-čega -nema, pa i “originalnih” parfema po posebno povoljnim cijenama. Turistima to ne smeta – muvaju se okolo i cjenjkaju za sve, iako je ionako smiješno jeftino za naše prilike.

Makendonski novac su denari. Cijene povoljnije nego kod nas skoro duplo (ako ne i više) u nekim područjima. Noćenje s doručkom u odličnom hotelu s prostranim sobama i solidnim švedskim stolom 25 eura po osobi. Malo manje od toga smo plaćali privatni apartman u blizini Splita. Obilan ručak (predjelo, glavno jelo, desert, piće) za troje do 150 kuna. Ledena kava na ohridskoj rivi 8 kuna. Kilogram ovčjeg mekog sira u trgovini 25 kuna, lubenica na tržnici 2 kune, patlidžan srednje veličine komad 0,80 kuna.

Imali smo sreću da je Vlatko Stefanovski održavao koncert u Ohridu u poznatom beech clubu Cuba Libre gdje je uz veliku podršku publike izveo svoje najveće hitove: Jovano, Kao kakao, Skopje. Fenomenalne Vlatkove bravure na gitari rado smo poslušali i prizvali uspomene na neko prošlo doba kada su svi obožavali Leb i sol. I inače se u gradu tijekom ljeta održava puno kulturnih i glazbenih događanja, kao što i priliči najturističkijem mjestu u Makedoniji.

Riva u gradu Ohridu
Jedna od brojnih plaža

Glavni mamac za turiste je svakako samo Ohridsko jezero, jedno od najstarijih i nabistrijih tektonskih jezera na svijetu za koje biste, da ne znate, rekli da je more. Plavi se naime kao i Jadransko. Ohridska rivijera nije predugačka, 50-tak kilometara, ali ima puno uređenih i lijepih plaža, a voda je bistra i čista. Raj za ribe i čuvene ohridske pastrve, endemičnu i zaštićenu vrstu koja mijenja boju mesa od bijele do crvenkaste poput lososa tijekom godine. Danas je njen izlov zabranjen pa se uglavnom konzumira pastrva iz ribnjaka.

Ulaz u manastirski kompleks Sv. Naum nastao uglavnom u 15.st.

Gotovo svaki posjetitelj Ohridskog jezera zaputi se i do same granice s Albanijom gdje se na stijeni ponad mora smjestio jedan od najčuvenijih i najstarijih manastira – Sv. Naum. Manastirski kompleks danas je prilagođen turistima pa se u okviru njega nalazi i restoran i hotel, ali svejedno se u samoj crkvi u polumraku među freskama starim više od 1000 godina može osjetiti tajnovitost i mističnost Bizanta.

Crkva potječe iz 900. godine, a u njoj je Sv. Naum i pokopan
Unutrašnjost je bogato ukrašena freskama i ikonama
Stoljetne grede su oslikane crveno-zelenim motivima
Za strance je ulaz besplatan a domaći za nešto denara moraju kupiti svijeću koji odmah zapale

Turista ima iz cijelog svijeta, ovi su iz Poljske

Granica s Albanijom danas je otvorena, ali kako kaže čiča Jordan koji nas je do manastira provozao barkom, uglavnom Albanci dolaze k njima.  Godinama su tužno vojnici pogledavali dalekozorima na naumske plaže i kupače dok su čuvali albansku granicu u betonskim bunkerima kojih je bezbroj. Tako nam priča Jordan koji je cijeli život proveo kao čuvar turističkog kompleksa. Ne žali se na malu mirovinu, jer nešto se zaradi i vožnjom brodice. Sretan je da su mu djeca zdrava i imaju posao.

Kapetan barke Jordan koji svako ljeto prevozi turiste do manastira

U podnožu Sv. Nauma nalazi se i ulaz u Nacionalni park Galičica gdje je bajkoviti izvor rijeke Crni Drim. Drim izvire tek jedva kilometrar uzvodno i možete ga posjetiti jednino čamcima na vesla kojih ima nekoliko spremnih za turiste. Naš veslač je ujedno i vodič kroz park te nam je detaljno opisao sam krajolik.

Ulaz u nacionalni park

Rijeka me je svojom zeleno-tirkizno-plavom ljepotom i pješčanim dnom odmah podsjetila na naša Plitvička jezera. Izvora koji pune Crni Drim je bezbroj, a voda čak izvire i iz samog dna. Mjestimično možete vidjeti male pješčane vulkane iz kojih izlazi voda i koji kao da vriju na dnu rijeke. Činilo nam se da su nadohvat ruke, a bili su duboko i do tri metra, toliko je voda bistra. Ime “crni” Drim je dobio zahvaljujući endemskoj algi crne boje koja mjestimično pleše svoj zavodljivi ples na dnu rijeke.

Priroda u ljepoti ovdje nije škrtarila
Vodič-veslač strpljivo objašnjava i odgovara na naša brojna pitanja

Crni Drim je jako neobična rijeka koja ima dva ušća. Prvo je manje od 1 kilometra udaljeno od samog izvora podno planine do ulaska u Ohridsko jezero. Rijeka potom doslovno teče kroz cijelo jezero da bi opet iz njega izašla kod grada Struge. Konačno se Crni Drim spaja s Bijelim u Albaniji i ulijeva se u Jadransko more. Voda iz rijeke je puna vapnenca i iz nekog razloga ne miješa se s vodom iz jezera dok protječe kroz njega. Kažu da se iz aviona može lijepo vidjeti tok struje jezerom. Kod Struge Drim svom silinom opet izlazi iz jezera i postaje rijeka. Voda u rijeci ima stalnu temperaturu i ljeti i zimi oko 9 stupnjeva i nikada se ne ledi čak i kada su niže temperature u okolici pa park radi i zimi.

Autentični ohridski biseri s certifikatom

Pričati o Ohridskom jezeru i ne spomenuti čuvene ohridske bisere čini mi se  nedopustivim. Ako mislite da su to biseri koje se vade iz školjki, varate se, oni se zapravo rade od krljušti endemične ribe plašice. Svakih je nekoliko godina “berba” ove ribe od koje se zatim posebnim postupcima “kuhaju” biseri. Tajnu proizvodnje originalnih bisera iz jezera danas čuvaju  samo tri ohridske obitelji koje se tim poslom bave već stotinu godina. Jedna od njih je i obitelj Risteski koja ima svoj štand u okviru nacionalnog parka. Proces proizvodnje bisera se nekada ljubomorno čuvao pa ako jedna obitelj nije imala muškog nasljednika, zet se birao isključivo iz preostale dvije kako bi tajna ostala sačuvana.

Štand s biserima obitelji Risteski u NP

Teško se boriti protiv lažnjaka – priča nam naš vodič. – Danas vladaju biseri iz Kine i teško ih je razlikovati od naših koji se ipak prepoznaju po posebnoj težini svakog bisera.  Cijene nakita koji se najčešće kombinira sa srebrom nisu prevelike, za 40-50 eura može se naći lijepa biserna ogrlica što je ipak višestruko skuplje od onih “ohridskih bisera” s pijace.

Ponovno rađanje Crnog Drima iz jezera

Od mjesta u okolici Ohrida moram spomenuti grad Strugu, mjesto gdje Drim ponovo “izvire” iz jezera i koje je uz grad Ohrid najveće na jezeru. Uz samu obalu Drima smjestila se nepregledna kolona terasa gdje je uz prirodnu klimatizaciju od hladne rijeke ugodno popiti kavu i za najvećih podnevnih vrućina.

Iako je voda hladna mladi rado skaču s mosta. Nije da je baš kao mostarski, ali gledalaca uvijek ima...

U blizini Struge su i čuveni Vevčanski izvori udaljeni 20-tak kilometara. Vevčanska država, kako se domaćini vole šaliti, je malo makedonsko selo, enklava, u dijelu gdje živi albansko stanovništvo. Uz uređene staze uz cijeli splet izvora, potoka i potočića u hladu šume ugodno je provesti sat vremena, a poslije posjetiti jedan od dva odlična etno-restorana u selu.

vevčani

Radi ovog restorana se dolazi i iz 25 km udaljenog Ohrida

Mi smo po preporuci posjetili “Domaćinsku kuću” u kojoj se spravljaju, a što drugo,  domaći specijaliteti. Najviše nas je oduševila salata kojom se u Makedoniji počinje jelo, za razliku od nas gdje je to tradicionalno juha. Uz svježu rajčicu, papriku (obavezno ljutu i slatku), luk, kupus, masline i krastavce nudi se i svježi meki bijeli sir od kravljeg ili miješanog kravljeg i ovčjeg mlijeka. To su sirevi koji se pripremaju u Makedoniji od davnina. Tvrdi sirevi nisu baš tradicija i često ih zovu jednostavno “žuti sir”. Mene je najviše dojmio domaći pinđur i torta (musaka) od patliđana. Nasmijani i ljubazni konobar Krste nam je preporučio i kućno, sasvim solidno, vino temjaniku koje uz ostale namirnice pripremaju vlasnici objekta. Stanovnici sela pokušavaju, za sada u začecima, oživjeti Vevčane seoskim turizmom i nadam se da će u tome uspjeti.

Ovo je tek makedonsko predjelo
Tikveška vinarija ima navodno novog vlasnika koji je osim u kvantitet konačno odlučio ozbiljnije ulagati i u kvalitet vina.

Ona izreka da svemu lijepom brzo dođe kraj,  zaista je istinita, tako je i naš boravak u Makedoniji prošao u trenu. Napuštamo Ohrid, a pred nama u povratku prema Skopju je još jedna planirana destinacija – Mavrovsko jezero.

Za razliku od Ohridskog, ono je umjetno jezero nastalo prije 50-tak godina izgradnjom brane za potrebe hidrocentrale. Smješteno visoko u brdima na visini od oko 1200 m pogodovalo je razvoju turizma pa je sada tu centar zimskog turizma. Tu su smješteni brojni hoteli i vikendice i uređene su skijaške staze. Čuli smo da je pogled s vrha planine Bistre na 1800 m upravo spektakularan pa smo se poželjeli žičarom popeti na sam vrh. Nažalost, ovaj put nismo bili sretne ruke. Kako nam je objasnio ljubazni recepcioner hotela (koji usput-budi-rečeno prati našu nogometnu ligu), ove se godine za razliku od prošle žičara uključuje samo za veće grupe turista uz prethodnu najavu upravi. Našu malu tročlanu ekspediciju teško je nazvati “većom” pa smo pomalo razočarani napustili selo Mavrovo. Utješili smo se odličnom kavom i divnim pogledom s terase hotela na samo jezero. Nekoliko dana kasnije u Jutarnjem čitam da je i “bjegunac” Lino Červar ovdje na pripremama sa svojim novim klubom.

Pomalo jezu izaziva ova potopljena crkva u Mavrovskom jezeru

Dok smo napuštali Makedoniju, pokušavala sam konačno dokučiti tajnu vedrog raspoloženja i osmjeha kojim ovaj narod nagrađuje slučajne prolaznike. Nisam uspjela do kraja shvatiti, možda naprosto nisu izgubili vjeru u bolje sutra?

Autor fotografija i teksta: Maja

Makedonija – sunce i nasmijani ljudi

Motovun – filmski Woodstock

Motovun – srednjovjekovni gradić u unutrašnjosti Istre postao je poznat svima zahvaljujući filmskom festivalu koji se već godinama održava u srpnju i tartufima kojih se može naći u okolici. Svima koji nisu imali prilike istražiti Istru i njene stare gradiće smještene na vrhu brdašaca poručujem da tu grešku trebaju brzo ispraviti.

Nećete zažaliti, poseban šarm i duh nekog vremena koji kao da je ostao zarobljen u uskim i strmim uličicama vrijedi doživjeti. Uz obilje prirodnih ljepota i kulturnih događanja mnogi se oduševljavaju i gastro te eno ponudom Istre.

Osim brojnih filmskih projekcija najvažnije što motovunski festival nudi je svakako opuštena i neobavezna atmosfera koja ovdje vlada za razliku od formalnih i ušminkanih festivala na crvenim tepisima. Ovdje možete vidjeti puno zvjezda i zvjezdica filmskog neba koji se ne razlikuju od običnih posjetitelja neobavezno obučene u natikače i kratke hlače .

Bedemi grada i uske (pomalo klaustrofobične) uličice te posjetitelji mladi po godinama i oni (samo) duhom stvaraju neobičnu atmosferu filmskog Woodstocka kako je nedavno napisao jedan novinar.

Djelić te atmosfere s ovogodišnjeg festivala donosi nam sada već stalni foto-suradnik Pinto svojim zaista fenomenalnim fotografijama.

Urednica

Ovako nam Pinto skloniji slici nego riječi zbori:

S obzirom da su filmovi ove godine na Motovun film festivalu bili poprilično nezanimljivi, bilo je dosta vremena za fotkanje a i  vrijeme je bilo idealno.

Puf, pant
Nakon što smo na šalteru preuzeli ulaznice...
Pogled u kino Trg
Kino Trg...prije projekcije
Poznate sam lovio u paparazzi stilu
Provokacija ili?
Osoblje je uobičajeno sporo i nesposobno...al valjda si to mogu dopustit sa ovakvim pogledom sa terase
Slučajni prolaznik I
Slučajni prolaznik II
Noćni život u Motovunu
Party traje do jutra...naravno mi već odavno spavamo
Skočili smo i do Rovinja
Dok smo pijuckali kavicu u Rovinju zumirao sam galebove
E moj galebe...
Freedom
Motovun u oblacima
Motovun noću u magli
Još malo motovunske bajke
Ima i vinograda
Svjetlosna zmija
Snovi, snovi...
Malo crno-bijelog svijeta

Fotografije ©Pinto


Motovun – filmski Woodstock

Priz – mala šetnja slikama

A čime drugim početi nego ...
Metalizirane fasade svuda
Grande Arche, La Defense
Svakakvih čuda tamo ima...
Jedna u drugoj
Neki od 22 mosta na Seine ispod kojih smo plovili
Muzej d'Orsay
Uletio mi golub u kadar
Aleksandrov most
Ekspozicija mi se odužila...
Crno-bijela grupa čeka zelenu boju ...
Amelie je ovdje kupovala
U ovom kafu su pili kavu i ...
Ovo je svima poznato
Sumrak
Ovako su živjeli kraljevi
Notre dame
Bazilika Sacré Coeur, Montmartre
Jazz kod La Grande Archea
Arc de Triomphe
Priča se da nema dvije zgrade sa istim kovanim ogradama u Parizu
Versailles

Autor teksta i fotografija: Pinto

Priz – mala šetnja slikama