Kako se živjelo nekada – etno stil

Baranja zimi

Inspiraciju za razne stilove najčešće nalazimo u prošlosti ili drugim kulturama. U fazi ubrzane industrijalizacije i otkrivanja novih (umjetnih) materijala tijekom prošlog stoljeća sve što ima porijeklo u prirodi i donedavnom jednostavnijem načinu života, dobilo je etiketu zastarjelog, lošeg, “seljačkog” i sl. U zadnjih 100-njak godina čovjek je drastičnije promijenio svoj stil života, nego u zadnjih tisuću godina. Kako si iz desetljeća u desetljeće poboljšavamo standard života i opskrbljujemo se raznim tehnološkim čudima, koja postaju sasvim normalna, tako ubrzavamo i tempo života i povećavamo svakodnevni stres. Većina od nas izgubila je skoro svaki kontakt s prirodom, a djeca sve manje i manje imaju priliku vidjeti u živo čak i običnu domaću životinju. Mnogima ostaje spas posjećivanje rodbine na selu gdje se još uvijek može osjetiti život u skladu s prirodom.

Neki od nas već su odavno shvatili da tehnologizacija u sebi nosi zamke odvajanja čovjeka od prirode, te se polako uvode trendovi vraćanja čovjeka životu u skladu s prirodom. Danas nam je gotovo nezamisliva gradnja bez upotrebe betona, čelika ili modernih izolacijskih materijala kao što su stiropor ili staklena vuna. Problem s modernim materijalima je da iz dana u dan nailazimo na rezultate istraživanja o njihovoj štetnosti. A za gradnju udobnog doma bilo je potrebno tako malo.

Prilikom nedavne posjete Šokačkoj kući u selu Topolju ostali smo zadivljeni kako je jednostavan i skladan život donedavno bio. Za gradnju kuće bili su vam dovoljne sirovine koje nalazite oko sebe: zemlja (glina), drvo i slama.

Selo Topolje smjestilo se na sjeveru Baranje uz samu mađarsku granicu. Smješteno na maloj uzvisini u prošlosti je uspješno odolijevalo brojnim poplavama koje su prijetile iz obližnjeg Dunava dok se samo korito nije ukrotilo nasipima. Danas se u blizini Topolja nalazi topoljački Dunavac, slijepo crijevo Dunava, koje je nekad bilo dio toka Dunava. Svi ribiči i izletnici nadaleko prepoznaju Dunavac po nazivu Puškaš.

Puškaš - ribički i izletnički raj na sjeveru Baranje

Topolje je po tradiciji šokačko selo i u prošlosti uglavnom je živjelo od uzgoja žitarica, lana, konoplja i povrća. U stočarstvu najizdašnija grana bila je ovčarstvo, pa je tako i same vune bilo u izobilju. Sama Baranja je prirodno prebogat kraj, pa je u šumama bio divljači, a u ritovima i močvarama obilje riba. Ostati gladan u tako bogom-danom području je zbilja teško.

Zahvaljujući naporima i entuzijazmu članova udruge Društvo prijatelja baranjskih starina “Ižip” Topolje, 2007. godine pokrenuta je inicijativa za obnovu stare staje s kolnicom pokrivene trskom, koja je još 1984. g. evidentirana kao nepokretni etnološki spomenik kulture, a u međuvremenu se pretvorila u ruševinu. Sav proces rekonstrukcije nadgledao je Konzervatorski odjel iz Osijeka.

Nekada staja s krovom od trske, danas muzej

Etno stil gradnje danas podrazumijeva upotrebu prirodnih materijala, često rukom obrađenih kako bi zadržali izgled hand-made proizvoda. Koriste se materijali koje možemo naći u tradicijskim kućama kraja, a to su drvo, slama, opeka i glineni crijep. U priobalju sve se više koristi (kao nekada) kamen, a tehnika gradnje suhozida (gradnja kamenom bez upotrebe vezivog materijala) pokušava se spasiti od zaborava. Beton, plastika i slični moderni materijali nisu poželjni, a ako ih koristite onda ih je potrebno i sakriti (obložiti) nekim drugim materijalom kako biste dobiti autentičan etno izgled.

Dvorište Šokačke kuće

Potpuno autentičnu kuću danas bi bilo jako teško izgraditi jer je nažalost, većina starih zanata izumrla, pa će vam veliki problem predstavljati i nalaženje majstora koji će pokriti krov trskom. A ako im kažete da želite graditi kuću bez upotrebe betona, blokova i cigle, nego koristiti samo zemlju svi bi vas u čudu gledali i proglasili neuračunljivim, no još ne tako davno kuće su se tako gradile.

Kola i saonice

Šokačka kuća u Topolju je dobar primjer tipične obiteljske kuće s pripadajućim zgradama s početka prošlog stoljeća.

Zgrada je dovršena 1918.god.

Izgrađena je od građevinskog materijala koji je bio dostupan svuda u okolini u prirodnom obliku – nabijena zemlja, i to svi elementi kuće – zidovi, strop.

Zidovi su rađeni od zemljanog naboja i krečili su se iznutra i izvana svake godine poslije zime. Tehnika gradnje naboja sastoji se u postavljanju oplate od dvije daske i nabijanja zemlje u visini 10-20cm između njih. Zidovi su debljine 40-50cm što je dosta dobra toplinska izolacija (pogotovo za ono vrijeme), a ljeti je to idealna izolacija od pregrijavanja unutarnjeg prostora.

Strop je izveden od drvenih greda na razmaku, a između se popunjavalo zemljanim plahtama sa trskom i onda se podgled stropa premazao krečom.

Krov je drveni od hrastove građe, a pokrov je neka vrsta šindre ili trska.

Podna obloga - podmazana soba

U svim prostorijama, osim kujne, nalazi se zemljani pod. Pod bi se zimi uništio, napravile bi se neravnine, ali bi se preko ljeta prekopao, te premazao smjesom kreča i žute zemlje. Pod bi dobio relativno glatku površinu koja se lagano održavala, a to je ujedno bila i dezinfekcija. Prostorija se po tome nazivala podmazana soba.

Kuća za stanovanje sastoji se od otvorenog ulaznog prostora – ganka i pet prostorija: soba, kujna (kuhinja), dva kijera i gator-špajc (podrum-ostava).

Karakterističan raspored prostorija šokačke kuće

Život u kući je bio organiziran u zadrugu, živjelo je više obitelji odnosno više generacija jedne obitelji. Ova kuća bila je zadruga obitelji Andrić.

Ganak

Ganak je otvoreni ulazni prostor, potpuno natkriven i sa par stepenica uzdignut iznad dvorišta. To je komunikacijski prostor između dvorišta i prostora za stanovanje.

Na ganak se pristupa iz dvorišta i ima stupove koji nose krov (sve zemljani naboj) na razmaku cca 2m. Glavni ulaz je posebno oblikovan u svod.

Prostorija do ulice koja gleda na put zove se soba i to je jedina prostorija u kući koja ima taj naziv. Soba je imala funkciju dnevnog boravka i spavaće sobe. Soba ima dva prozora na ulicu i u nju se ulazi iz kujne.

Središnje i svakako najznačajnije mjesto u sobi zauzimala je peć od zemlje. Radila se kao pleter od pruća sa zemljom, to se nabijalo i sušilo. Održavala je temperaturu 24sata. Oko peći se izvela klupčica za sjedenje od nabijene gline koja je bila izdignuta iznad zemlje, a iza peći do zida bio je obično veći prostor-zapeć- i tu su sjedila i igrala se djeca.

Domaćin pokazuje zemljanu peć oko koje se lovilo mjesto u zimskim mjesecima. Na vrhu je najčešće bila mačka.

U sobi se nalaze tri kreveta, jedan za gazdu i gazdaricu, jedan za gazdine roditelje (nasuprot njega) i ta dva kreveta su smještena uz prozor. Jedan krevet nalazi se uz ulazna vrata i zove se komarnik jer je iznad sebe imao tkaninu koje je štitila od kukaca ali i nepoželjnih pogleda kada je na njemu spavao bolesnik ili rodilja dok se oporavljala nakon poroda.

Bračni krevet za gazde je tako mali da se čini da je dječji
Komarnik ispod kojeg su skrivani bolesnici jer je to bilo sramota

U sobi se još nalazi stol za jelo (između dva kreveta uz prozor). Drveni stol, stolice i kreveti obojani su u plavu boju sa sitnim cvjetnim uzorkom – plava boja im daje baranjski štih.

Za stol ste mogli sjesti tek kad se udate ili postanete momak
Platno se nije kupovalo,tkale su ga žene u slobodno vrijeme

Prekrivači za krevet, stolice , jastuci izrađivali su se u više boja-što je bilo više boja to je kuća bogatija. Izrađeni su od vune koja se naravno ručno bojala, a najskuplja za napraviti bila je ružičasta boja – zvali su je modra. Naš simpatičan domaćin iz društa Ižip nam je ispričao kako su se babe u selu donedavno jako čudile kada biste im rekli da je nebo modre (roza) boje, što je često izazivalo smiješne situacije.

U kujnu se ulazi sa ganka. Središnje mjesto u kujni zauzima peć za loženje.

Mm probati pizzu iz ovoga!

Osim što služi za loženje, u peći se i priprema hrana u zimskom periodu. Peć ima otvoreno ognjište i izvrsno riješenu ventilaciju tako da dim uopće ne ulazi u prostoriju. Uz peć se nalazi pribor za njeno opsluživanje, lopata za peć… Od 50-tih g. hrana se pripremala na zidanom šporetu. Naš domaćin nas uvjerava da je pizza pečena u ovoj peći izvrsna!

Ljeti se kuhanje selilo u posebnu zgradu u dvorištu koja se zvala “garava kuća”  koja je osim za kuhanje na otvorenom ognjištu odmah služila i kao pušnica za dimljenje mesa. Unutar nje je bila i ljetna kujna gdje se jelo u toplim mjesecima. Garavom (crnom) su je zvali jer joj je strop bio potpuno crn od dima.

Garava kuća
Garava kuća
Ognjište

U kujni se nalazi polica na kojoj je smješteno posude za kuhanje i jelo. Posuđe je zemljano.

Čanak – “zajednički” tanjur za jelo u koji se stavljalo gotovo jelo, kružio je pa su svi uzimali hranu iz njega. Danas bi to bila zdjela za posluživanje iz koje svako uzima jelo na svoj tanjur.

Ćupice – posude za kiseljenje mlijeka.

Kršov – posuda za vodu.

Polica sa suđem
Čanak i kršov

U kujni se nalazi još stol za jelo, klupice i krevet za slugu, a pored ulaznih vrata vješalica za odjeću – raf.

Kijer – prostorija do kuhinje, ulaz sa ganka. Prostorija nema prozora već samo vrata i iznad njih mali nadprozornik koji služi za ventilaciju. Vrata mogu biti i bez nadprozornika, a tada se, u svrhu ventilacije, ostavi mali otvor visoko u zidu koji se povremeno otvori za ulaz svježeg zraka.

U jednoj kući može biti više takvih prostorija, svaka sa posebnim ulazom, ovisno koliko gazda ima sinova – svakom sinu jedan kijer.

Kijer je potpuno prazan do ženidbe sina. Tada namještaj za kijer donosi mlada kao miraz – ormare, sanduke, krevet i svu opremu. U ormarima i sanducima nalazi se uglavnom ženina oprava.

Ormar - ponjavke
Ženska oprava
Sanduci

Gator-špajc – prostorija se nalazi na kraju kuće prema dvorištu i u nju se ulazi s ganka. U prizemnom dijelu smještena je špajc-ostava (korito za vodu, hrana, mast…), a s ulaza odmah vode stepenice na tavan i gator-podrum. Gator je samo ispod dijela kuće zidovi su mu od opeke, a strop je također zidani svođeni. Sve je zidano od nepečene opeke bez vezivnog materijala. Zidovi i strop su premazani krečom kao dezinfekcija. Pod je zemljani.

Špajc
Gator

Ovom pričom nastojali smo vam prikazati jedan drugačiji pristup oblikovanju prostora u kojem živimo,  koji je bio lišen modernih tehnologija, a kojem se i mi sve više vraćamo. Evo još malo detalja koje vrijeme nije pregazilo, a moglo bi vam se idealno uklopiti u uređenje vašeg doma. Razmislite…. a možete pregledati i bakin tavan.

Svjetiljka - nekada petrolejska
Zidni sat

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sanduk sa baranjskim motivom

U zadnje vrijeme se sve više vraćamo prirodi,  pa tako i materijali u građevinarstvu moraju biti ekološki prihvatljivi. Građenje nabijenom zemljom ponovno ulazi u graditeljstvo i sve je više prihvaćeno od arhitekata i graditelja u svijetu. Zidovi od zemlje imaju izuzetno dobar toplinski kapacitet i mogućnost akumulacije topline, velika površinska masa zidova daje izuzetnu zvučnu izolaciju, a o protupožarnim karakteristikama da i ne govorimo. Sve ćemo vam to opširnije predstaviti na našim stranicama … i zato dobro razmislite prije nego srušite staru bakinu kuću.

Izložba Od sjemena do ruha
Izložba Hrvatska Baranja

Ako vas put navede do Baranje obavezno posjetite Šokačku kuću u Topolju.  Osim što možete vidjeti kako se živjelo na selu prije 100-tinjak godina, u prizemlju nekadašnje staje nalazi se izložba Od sjemena do ruha koja prikazuje proces pretvaranja kudjelje i lana u kućni tekstil i narodne nošnje. Na tavanu, nekadašnjem sjeniku, pogledajte izložbu fotografija Maria Romulića Hrvatska Baranja.

Možda se i vi zaljubite u Baranju kao mi!

kontakt Društva Ižip:  bobanduric@gmail.com

Zanimljivi linkovi:

www.tzbaranje.hr

www.romulic.com

Photo©Maja, Tihana M.

Autori: Maja & Tihana M.

Kako se živjelo nekada – etno stil

Putovanja: Madonna Di Campiglio-mali skijaški raj

Najbolja skijaška destinacija u kojoj sam boravila je zasigurno Madonna di Campiglio.

Mjesto smješteno na obroncima planinskog masiva Brenta Dolomiti u talijanskoj pokrajini Trentino na sjeveru zemlje. U prošlosti je Madonna bila omiljeno mjesto za odmor kraljevske obitelji Habsburg, koji su donijeli otmjenost i tradicionalne vrijednosti. Vrijeme kraljeva i dinastija je odavno prošlo, ali se ovo mjesto uspješno bori sa zahtjevima modernog turizma i primjer je kako iskoristiti i sačuvati sve pozitivne vrijednosti prošlih vremena.

Obično se ovo mjestašce vezuje za mondeni turizam i vjeruje se da nije dostupno običnim smrtnicima, međutim to je velika pogreška.

Naravno da i ovdje možete vidjeti “bogate” koji su došli samo da pokažu svoja najnovija krznena ski odijela i zlatne skije i pancerice, ali zar toga nema svugdje?

Cijene svih usluga koje su sastavni dio ski turizma iste su kao i na svim drugim odredištima, a cijena smještaja u apartmanima u hotelu neposredno uz ski lift je povoljnija nego kod nas na Jadranu za tu kategoriju.

Hotel Ambiez

Mi smo bili smješteni u apartmanima u hotelu Ambiez smještenog uz ski liftove Pragdalago i Passo Groste (ski in-ski out). Apartmani su bili 4-krevetni, izuzetno komforni, sa “normalnim” krevetima u odvojenim sobama, TV-om i neograničenim korištenjem bazena koji se nalazi u sklopu hotela. Sa Francuzima neusporedivo, ali o tome ćemo u idućem nastavku.

Madonna di Campiglio je skijaško središte za sve one koji vole spoj vrhunskih skijaških staza i dobre, ali ne prenaporne zabave poslije skijanja.

Nalazi se na 1524 mnv, a sa četiri lokacije iz mjesta se možete ski liftovima podići na četiri skijaška vrha Passo Groste, Pradalago, Monte Spinale i Cinque Laghi, od kojih je najviši Passo Groste 2444m. Sve stanice ski liftova i hotele međusobno povezuje ski bus. I samo skijalište je izuzetno organizirano i povezano, tako da bez skidanja skija (osim za gondolu) možete doći do sva četiri vrha i proskijati cijelo skijalište.

Pogled sa vrha - skijalište Passo Groste 2444 m n.v.

Sa svih vrhova u podnožje do startne stanice ski lifta se može spustiti kako iskusan skijaš tako i početnik, jer paralelno vode plave i crvene (crne) staze. Plave staze su, u pravilu, duže i većim dijelom vode kroz gustu borovu šumu, ali uvijek više nego dovoljno široke da ne “zagrlite” neko drvo. Za prve skijaške korake su idealne, a jedina im je mana u smrznutijim danima nedostatak sunca.

Vrh Cinque Langhi na 2064 m i skijaške staze kroz gustu borovu šumu

Moja preporuka su crvene staze, bez ledenih ploha (sve to topovi cjelodnevno saniraju), osobito FIS staza 3-tre sa završnim “crnjakom” za one iskusne skijaše. Uskijava se u Stadio Slalom za potpuni doživljaj, stazom na kojoj se svake godine održava slalom utrka Svjetskog kupa.

Moram napomenuti da je moj boravak u Madonni bio u godini sa izuzetno malo snijega, kada je većina evropskih skijališta bila “zelena”, ali to ne vrijedi za bogatu Madonnu. Cijelo skijalište se dodatno zasnježuje topovima, snijeg se dovozi kamionima, tako da je ovdje skijanje zagarantirano, osim kod visokih temperatura .

Stadio Slalom 3-tre - slalomska utrka svjetskog kupa, "crnjak" za iskusne skijaše

Bar Suisse - nezaobilazni kutak za ispijanje toplog napitka

Poslije skijanja najbolja zabava je bila u ski barovima na stazi: Ristorante Boch na Passo Groste i bar Patascoss na 3-tre. Ovdje je zabava uz najnovije svjetske hitove, a često i uz gostovanja poznatih DJ-a, a traje do 17h, kako bi se još mogli spustiti u podnožje.

Poslije 17h zabava se seli u mjesto, a najčešće odredište svih zbivanja je klizalište tj. zaleđeno jezero u centru gradića.

Za one koji su željni poznatih faca najbolji termin za dolazak u Madonnu je siječanj odmah iza Nove godine, jer u to vrijeme svoju zabavu na snijegu, ledu i kopnu ima tim Ferrarija i njihovi vozači utrka Formue 1. Glavne zvijezde za vrijeme mog boravka bili su Felipe Massa i Michael Schumaher, a da nisu imali specifična crvena odijela rijetki bi ih prepoznali. Ne smijem ni spomenuti da smo pitali konobaricu u apres ski baru tko je lik kojeg svi oblijeću, a ona nam je u čuđenju rekla :”Pa to je Felipe Massa”. Po njegovom normalnom ponašanju nikad ne bi pogodili, za razliku od naših propalih nogometaša koje ne možeš promašiti.

Sva mjesta koja posjetim na putovanjima uvijek gledam malo i iz profesionalne perspektive, a ovdje odmah upada u oči izuzetna urednost, mirnoća mjesta i organiziranost u svim područjima življenja i turizma.

Madonna di Campiglio odiše šarmom i arhitekturom svojih građevina idealno je uklopljena u okolinu. Bajkovita planinska arhitektura okružena borovom šumom mjestu daje toplinu i u hladnim zimskim danima.

Očigledno je mjesto urbanistički definirano, kako prostorno tako i oblikovno.

Pogledajte samo ograničenje brzine (10km/h) kretanja automobila, koje ima svoju svrhu smanjenja buke, maksimalna sigurnost pješaka i što manje zagađenje okoline.

Nema masivnih višekatnih građevina, visina građevina je prizemlje i 4 etaže od kojih je zadnja obavezno potkrovlje. Sve su građevine tradicionalno oblikovane sa kosim krovovima i pokojim tornjićem koji u ovom kontekstu nisu pojam kiča i ne ističu se. Hoteli nisu preveliki i svi izvana djeluju kao veći obiteljski hoteli što i mjestu daje posebnu toplinu.

Pročelja građevina su djelomično obložena drvetom, sa neizostavnom drvenom ogradom balkona koja je dodatno izrezbarena. Stolarija je, bez iznimke, drvena, sa drvenim griljama kao zaštitom od vjetra i sunca. Nema ni traga PVC stolariji i roletnama, ovdje je to očigledno nepoznat građevinski proizvod (bravo!).

Neka pročelja zgrada su i dodatno oslikana, ali sve sa stilom kako bi se uklopilo u ambijent.

Sva ova pročelja su veoma zahtjevna za održavanje, a samim tim i skupa. Ukupan dojam da su zgrade “jučer” završene je vrlo skup sport i očigledno se veliki dio prihoda od turizma izdvaja se da bi se svake godine sanirali atmosferski utjecaji.

Madonna je savršeno sređeno mjesto gdje je svaki detalj eksterijera dizajniran u skladu sa tradicijom. Naglasak je na potpuno prirodnim materijalima – drvo i kamen, a drvo dominira cijelim mjestom.

Drveni oglasni stup sa alpskim krovićem i kamena klupčica za sjedenje, u pozadini još jedna zgrada sa karakterističnim detaljima

Žardinjere za cvijeće i koševi za otpatke obavezno su obloženi drvetom ili kamenom, a zanimljivo je i rješenje pokretne rampe koja onemogućava ulaz automobila u pješačku zonu: dizajnirana je kao pokretna žardinjera za cvijeće, naravno, obložena drvetom.

Zaštine ogradice uz nogostup su izvedene od kamena i drveta, ne previše obrađeni kako bi sačuvali oblik iz prirode. Rijetko se mogu vidjeti kovane ograde i to eventualno na privatnim kućama.

Drveni stup za uličnu rasvjetu uvijek ide u "paketu" sa velikim košem za otpatke ....

... i mali koš za otpatke - nema neku svrhu, ali je simpatično

A sad malo kulture…

U vrijeme mog boravka u Madonni održavala se aukcijska izložba skulptura. Skulpture su bile izložene u otvorenom prostoru, uglavnom ispred hotela, bez ikakvog vidljivog osiguranja i slobodno im se moglo pristupiti. Zanimljiva ideja i dobra prilika da se i na klasičnom zimovanju upozna jedan oblik umjetnosti. Uopće ne sumnjam da su sve  skulpture prodane i to  po “dobroj” cijeni. Jedini je nedostatak što je popratni tekst uz djelo bio samo na talijanskom jeziku.

La Vita
Spazio
Mamma

Obišla sam mnoge skijaške destinacije, većina su velika skijališta, ali nigdje nisam bila ispunjena svih segmentima boravka kao ovdje. Sve je u  idealnoj harmoniji, priroda, skijalište, atmosfera gradića… Kažu da je dobar i šoping i noćni provod, ali o tome vam ne mogu svjedočiti obzirom da mi se to ne uklapa u tjedan dana skijanja. Ovo mi je jedino zimovanje koje želim u potpunosti ponoviti još nekoliko puta, a ako bude prilike za duži boravak bit će i za šoping….

Pri odabiru slijedećeg skijanja nemojte graditi barijeru prema Madonni di Campiglio,  skupo je ili jeftino, kao i svagdje drugdje, a uživat ćete sigurno …

Autor: Tihana M.

photo©Tihana M.

Putovanja: Madonna Di Campiglio-mali skijaški raj

Baš volim otkačeno!

Ako vam je dosadilo klasično ili minimalistično uređenje doma, a po prirodi ste otkačeni i želite da je takav i prostor u kojem živite, evo vam nekoliko (bizarnih) ideja:

Soba simbola

Simboli su naslikani na bijelim drvenim kockama, njih preko 300.  Daje dovoljno tema za promišljanje prije spavanja, zar ne?

Sloboda

Soba uređena u zatvorskom stilu, čak je i toalet usred sobe (kao i u pravom zatvoru), a ako vas uhvati klaustrofobija, slobodno pobjegnite van kroz rupu u zidu!

Koža

Ne znam da li je trebalo asocirati na samicu za luđake ili na direktorska “tapacirana” vrata, ali izgleda barem sigurno. Mala je opasnost da ćete se slučajno negdje udariti.

Vampiri

I mene hvata jeza od ovoga, nije da vam preporučam, samo da vidite da i ovako što postoji!

Staro i ružno

Dizajnerski bolnički krevet u zgradi pred rušenjem? Pobjednik natječaja za najružnije uređenu sobu? Odlučite sami, ja zaista ne mogu.

Što bi gore, sad je….

Ne, oči vas ne varaju, namještaj se doista nalazi na stropu, a otvori za tavan (kreveti) nalaze se u podu.

Ako vam se čini da su ove sobe uređene prebizarno da se bi se u njima moglo zaista i stanovati, u pravu ste! Naime radi se o sobama u jednom hotelu u Berlinu, koji je na neobičan način odlučio privući goste. Cijena spavanja?  Nije čak ni preskupo, od 70  do 115 eura za noćenje.

Pa tko voli, nek izvoli!

Više informacija o hotelu možete naći ovdje  propeller-island.

Ako vam se ovo svidjelo i željni ste sličnih dizajnerskih avantura posjetite ovaj “ledeni hotel” u Kanadi, koji je  nažalost, iz sasvim razumljivih razloga, otvoren samo od siječnja do ožujka.  icehotel-canada

putopis Berlin

putopis Kanada

autor:  Maja

Baš volim otkačeno!